Do devedeset i prve godine prošloga stoljeća, u Petrovcima, mjestu samo nekoliko kilometara jugoistočno od Vukovara, s većinskim rusinskim stanovništvom, živjeli su, danas bi svi rekli, barem naoko složno, i Ukrajinci, Srbi i Hrvati i nešto pripadnika ostalih manjina.

​

Selo je, kako se za Petrovce češće kaže,  prije rata imalo više od 1300 stanovnika od kojih se nakon tragičnih događaja u Borovu Selu u svibnju 1991. godine 36 žitelja dragovoljno  uključilo u obranu Hrvatske. Osim što su, postepeno se naoružavajući organizirali straže i formirali crtu obrane, slušajući vijesti shvatili su kako je snabdijevanje vukovarske bolnice iznimno otežano, te su se odlučili samoorganizirati i pomoći koliko god to mogu, odnosno, odnositi u bolnicu sve prehrambene proizvode koje kao selo imaju na raspolaganju, prvenstveno meso, mlijeko, jaja, voće i povrće.

 

Dva i pol mjeseca, sve do 29. rujna 1991. godine, u najtežim uvjetima, prtenim i kukuruznim putevima, kroz atare, preko Bogdanovaca, a potom Kukuruznim putem do Lušca i bolnice. dopremali su neophodne i sve traženije zalihe.

​

Sestra Binazija Kolesar, u ratnom Vukovaru glavna sestra bolnice, sjetit će se tih hrabrih momaka i ispričati kako su dečki donosili namirnice koje su već bolno nedostajale, a između ostaloga i mlijeko za djecu, ali i dr. Njavru koji je bio čiraš, te kojemu je određeni režim ishrane bio neophodan kako bi mogao satima operirati.

​

Andrija Krizmanić prisjetit će se anegdote kada je, nesretan što se mlijeko koje su donosili ukiselilo, razočaran predložio da se ono baci, ne znajući kako se od istoga napravio jogurt.

​

"Ništa, baš ništa se nije bacalo, sve se iskoristilo do posljednje mrvice. U takvim trenucima shvatiš koliko je hrana važna kao i oružje. Ja i danas teško bacim i komadić kruha. Tamo su sve bili mladi momci, ranjeni, a gladni, pojeli bi i mene, a ne komad mesa" – gorko se našalila Anica Sila, dijetetičarka, glavna osoba zadužena za kuhinju u ratnoj bolnici. – "Ti dečki, žao mi je što im ne znam imena, zlata su nam vrijedili".

​

Andrija Krizmanić, jedan od ključnih branitelja Petrovaca, a koji je 22. srpnja ’91. zadužio kombi vozilo od vukovarske bolnice, kako bi dostava koju su Petrovčani do tada vršili osobnim vozilima bila lakša, ispričat će zanimljivu i nepoznatu priču:

​

"Osim osoba uključenih u obranu Petrovaca i njihovih obitelji, Hornug, Bojko, Hardi i brojnih drugih koji su prikupljali hranu za bolnicu, jednog dana pristupio nam je i jedan Srbin iz tzv. 'Ćirković naselja', te rekao kako bi i oni prikupili hranu. Iako je dio ljudi negodovao iz straha da bi takva hrana mogla biti otrovana, pristali smo da je donesu jer je sve bilo dobrodošlo, a oni su je donijeli zapakirane u vrećice, s imenom i prezimenom obitelji koja daje koju hranu na svakoj vrećici. Hrana je bila u redu".

​

Već tada, od doktorice Vesne Bosanac dobili smo pismo zahvale što pomažemo snabdijevanje bolnice, a predsjednik Udruge ranjenika i djelatnika Ratne bolnice Vukovar, Anđelko Rora – dodat će Krizmanić – između ostaloga, napisao je:

​

"U posljednjih dvadeset i više godina skoro se i ne spominje veliki doprinos stanovnika sela Petrovci koji su riskirajući svoje živote nesebično pomagali Ratnu bolnicu Vukovar 1991. godine. Valja naglasiti da su Petrovci i njegovi stanovnici prvo naselje u vukovarskoj okolici koje se aktivno uključilo u snabdijevanje bolnice sa živežnim namirnicama, a prilikom primopredaje, vozači su preuzimali prijeko potrebne lijekove za mještane Petrovaca".