MALIM LJUDIMA - VELIKIM HRVATIMA

    Prošlo je više od 30 godina od prvih zarobljenih branitelja i civila, ali njihove rane su još jako svježe, jer logoraši su prošli ono što nijedan čovjek nikada ne bi trebao proći. Krenuli su braniti zemlju od velikosrpskog i četničkog okupatora, igrom sudbine našli se u njihovim rukama, svakodnevno gledajući smrti u oči razmišljajući hoće li preživjeti, a ponekad vjerovatno molili Boga i da ne prežive. S druge strane strah njihovih obitelji za njihove živote se ne može ničim izmjeriti. Majke, očevi, djeca, supruge,rodbina, kumovi, prijatelji svakodnevno su strepjeli od najgorih mogućih scenarija, vijesti o smrti ili nestanku svojih najmilijih.Svaki trenutak isčekivanja prilikom razmjena, uzimao je najbližima po nešto od njihovog zdravlja i života, a njima samima donosio dugo isčekivanu slobodu i drugo rođenje. Sav njihov strah prelazi u eksploziju radosti nakon što su ispratili mnogobrojne razmjene i dočekali svoje najmilije. Nažalost, neki nisu dočekali svoje logoraše, te i danas tragaju za njihovim posmrtnim ostacima. Na nama, kao pojedincima i svim institucijama RH, je trajna briga i skrb o preživjelim logorašima, odnosno u obvezi smo da im život učinimo što lakšim,dostojnijim i trpivljijim. O obiteljima nestalih i ubijenih logoraša, također, jer žrtva njihovih najmilijih nema cijenu, nikad ne smije biti zanijekana, s njom se ne smije trgovati, a mi kao država moramo učiniti sve što je u našoj moći, pa i iznad toga, da se sazna istina o njihovoj sudbini i da se dostojno sahrane, jer su oni likvidirani samo zato jer su bili spremni umrijeti za svoj dom.

​

    Danas, kada se neki trude da se Domovinski rat zaboravi, kada govore da treba ići dalje kao da se nije dogodilo, neka porazgovaraju s bivšim logorašima i njihovim obiteljima,neka objasne njihovoj djeci zašto im otac-logoraš ima strah od gladi pored punog stola,neka objasne objasne njihovoj djeci zašto im majka-logorašica gasi TV na najmanju scenu nasilja i slične životne detalje jer i danas i oni sami i njihove obitelji jako pate. Ne mogu se zaboraviti preživljene strahote s kojima žive skupa sa svojim obiteljima, ali bar su tu, žive svoju slobodu. Nezamislivo teško je obiteljima koje nemaju mjesto gdje bi zapalile svijeću.

Tko to ima pravo njihovu žrtvu za našu slobodu gurnuti tamo negdje, na neko skriveno, mračno mjesto kao da se nikada nije dogodila i tako ostaviti budućim generacijama?