TOVARNIK
Radi očuvanja trajne uspomene na hrvatske branitelje i civile – žrtve iz Domovinskog rata stradale u pojedinačnim ili masovnim pogubljenjima tijekom velikosrpske agresije , Republika Hrvatska, dostojno je, prepoznatljivim spomen-obilježjem, označila mjesta koja trajno svjedoče o žrtvi podnesenoj u Domovinskom ratu.
Golubica je ponos i tuga. Ponos jer su hrabro branili svoj dom i državu...tuga jer su dali ono najvrijednije što su imali - svoj život. Hrvatski branitelji, civili, još uvijek neidentificirane žrtve, nisu tek slagalica brojeva, za statistiku i usporedbe, oni su Ivan, Kata, Stjepan, Mara, Ante... Najmanje što možemo učiniti jest očuvati uspomenu na sve njih – da se ne zaboravi.
Posjetom ovom mjestu zakoračili ste u sudbinu čovjeka, zakoračili ste u potvrđenu istinu, postali ste dio povijesti koja se ne zaboravlja.
Spomen-obilježje
„Ranjena golubica”
Masovne grobnice
Masovne grobnice na području Tovarnika otkrivene su neposredno nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, u siječnju 1998. godine. Tom prilikom iz 5 masovnih grobnica na mjesnom groblju u Tovarniku, ekshumirani su posmrtni ostaci ukupno 48 osoba, od kojih su završno identificirani posmrtni ostaci 44 osobe - hrvatska branitelja i civila, kako slijedi:
1. Masovna grobnica Tovarnik, groblje, lokacija 1 - ekshumacija provedena 22.01.1998., ekshumirani posmrtni ostaci 10 osoba, identificirani posmrtni ostaci 7 osoba.
2. Masovna grobnica Tovarnik, groblje, lokacija 1A - ekshumacija provedena 22.01.1998., ekshumirani posmrtni ostaci 10 osoba, identificirani posmrtni ostaci 10 osoba.
3. Masovna grobnica Tovarnik, groblje, lokacija 1C - ekshumacija provedena 23.01.1998., ekshumirani posmrtni ostaci 6 osoba, identificirani posmrtni ostaci 6 osoba.
4. Masovna grobnica Tovarnik, groblje, lokacija 1D - ekshumacija provedena 27.01.1998., ekshumirani posmrtni ostaci 5 osoba, identificirani posmrtni ostaci 5 osoba.
5. Masovna grobnica Tovarnik, groblje, lokacija 1F - ekshumacija provedena 28.01.1998., ekshumirani posmrtni ostaci 17 osoba, identificirani posmrtni ostaci 16 osoba.
Osim toga, u razdoblju od 22.01.1998. do 27.04.2004., na području Tovarnika otkriveno je 8 pojedinačnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 8 osoba, od kojih su identificirani posmrtni ostaci 7 osoba.
Na spomen obilježju postavljenom u svibnju 1999. na mjesnom groblju u Tovarniku, navedeni su zbirni podaci o žrtvama ekshumiranim iz masovnih i pojedinačnih grobnica. Tako tekst na spomen obilježju glasi;
"U SPOMEN NA 48 HRVATSKIH BRANITELJA I CIVILA POGUBLJENIH
1991. GODINE U VELIKOSRPSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU, HRVATSKI NAROD, 1999."
UBIJENI I IDENTIFICIRANI
TOVARNIK, GROBLJE, LOKACIJA 1 - MASOVNA GROBNICA
Mato Balić
rođ. 1904.
Đuro Carić
rođ. 1927.
Antun Šimunić
rođ. 1958.
Berislav Šimunić
rođ. 1974.
Željko Vrančić
rođ. 1950.
Manda Živić
rođ. 1932.
Mato Živić
rođ. 1930.
TOVARNIK, GROBLJE, LOKACIJA 1A - MASOVNA GROBNICA
Janko Budim
rođ. 1933.
Đuro Grgić
rođ. 1947.
Stjepan Kovačević
rođ. 1930.
Mladenka Kuzmić
rođ. 1938.
Stipo Matić
rođ. 1933.
Đuro Miklošević
rođ. 1911.
Danica Milosavljević
rođ. 1939.
Josip Šarčević
rođ. 1966.
Marko Šijaković
rođ. 1935.
Ivan Zelić
rođ. 1952.
TOVARNIK, GROBLJE, LOKACIJA 1C - MASOVNA GROBNICA
Ivan Burik
rođ. 1928.
Đuka Došen
rođ. 1954.
Ruža Ivković
rođ. 1914.
Ivo Penava
rođ. 1962.
Adam Popović
rođ. 1926.
Miroslav Zelenika
rođ. 1959.
TOVARNIK, GROBLJE, LOKACIJA 1D - MASOVNA GROBNICA
Ivan Adamović
rođ. 1960.
Petar Bilić
rođ. 1931.
Janja Jurić
rođ. 1939.
Jelka Krnić
rođ. 1914.
Jozo Šišić
rođ. 1935.
Marko Bošnjak
rođ. 1941.
Mato Ćurić
rođ. 1921.
Ilija Džambo
rođ. 1937.
Ivan Džankić
rođ. 1929.
Đuro Filić
rođ. 1956.
Filomena Glibo
rođ. 1925.
Karlo Grbešić
rođ. 1932.
Đuro Grgić
rođ. 1931.
Ivan Jurić
rođ. 1928.
Ruža Jurić
rođ. 1933.
Ivan Maloševac
rođ. 1932.
Danijel Marinković
rođ. 1932.
Ante Markanović
rođ. 1932.
Danijel Perković
rođ. 1907.
Krešimir Puljić
rođ. 1947.
Vojislav Selak
rođ. 1938.
Ruža Anić
rođ. 1941.
Stjepan Kovačević
rođ. 1957.
Franjo Kuzmić
rođ. 1931.
Marin Mijoković
rođ. 1923.
Rudolf Rapp
rođ. 1942.
Branko Salaić
rođ. 1929.
Dragica Vorgić
rođ. 1924.
TOVARNIK, GROBLJE, LOKACIJA 1F - MASOVNA GROBNICA
TOVARNIK,
POJEDINAČNE GROBNICE
TOVARNIK: Srbi su mučki ubili 48 civila, pa ih bacili u masovnu grobnicu…
Napad na pitomo srijemsko selo Tovarnik trajao je tri dana, a počeo je uoči blagdana Sv. Mateja, zaštitnika župe. 22. rujna 1991. godine selo je okupirano, a stanovništvo je na stravične načine mučeno i barbarski ubijano.
Nakon okupacije JNA i četničkih postrojbi krenula je kalvarija nevinih civila. Kuće su im porušene i spaljene, a oni su ili ubijeni ili odvedeni u srpske koncentracijske logore, žene su silovane... Živote je izgubilo 75 ljudi.
Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada.
Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su da, poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu - bijele krpe kao znak predaje i pripadnosti hrvatskom narodu. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.
Oznake - bijele trake koje su Hrvati morali nositi na rukavima.
- Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik, vlč. Ivan Burik, koji je punih 28 godina, proveo u Tovarniku. Dio mještana odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Sremsku Mitrovicu - kazuje nam Antun Ivanković, predsjednik udruge Ante Starčević - Tovarnik. (izvor izjave: braniteljski-portal, 31.01.2020.)
"Dan kada je Tovarnik plakao"
Nakon povratka iz progonstva 1997. godine iz masovne grobnice ekshumirane su 53 tovarničke žrtve, a ostale žrtve su ekshumirane iz sekundarnih grobnica i zajednički ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine. U spomen na taj tužni događaj, 31. siječnja u Tovarniku se obilježava kao "Dan kada je Tovarnik plakao".
Ekshumacije posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata iz masovne grobnice u Tovarniku. (foto: Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika)
Ekshumacije posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata iz masovne grobnice u Tovarniku. (foto: Gordan Panić)
Pokop ekshumiranih civila i branitelja iz masovne grobnice 31.siječnja 1998. (foto: Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika)
Pokop ekshumiranih civila i branitelja iz masovne grobnice 31.siječnja 1998. (foto: Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika)
Don IVAN BURIK - Jedini katolički svećenik ubijen u Domovinskom ratu
Don Ivana Burika (63) iz Tovarnika dana 8. listopada 1991. godine u podrumu župnog ureda ubili su pripadnici četničke postrojbe 'Dušan Silni'. Poslije su se ubojstvom hvalili.
Velečasnom Ivanu Buriku Tovarnik je bio prva i posljednja župa. Bio je zaljubljen u Srijem, a u rodnome mjestu Antuna Gustava Matoša službovao je 28 godina, iako je u više navrata mogao otići. Pogotovo kad je zapucalo.
Nipošto nije želio napustiti Tovarnik, obilazio je one koji su ostali, hrabrio ih i skupa s njima molio. Istina, pod pritiskom agresora bio se privremeno preselio u Sot, u Vojvodinu, kod prijatelja vlč. Petra Šokčevića, no svaki dan se morao po naredbi okupacijskih vlasti vraćati u Tovarnik i prijavljivati u njihovu miliciju.
Mnogima je pomogao da se izvuku
U tim dramatičnim događanjima snaga i moć rasuđivanja ovog svećenika koji je živio sa svojim narodom i za narod došla je do punoga izražaja. Okupljao je župljane i obnavljao ono što je srušeno. Nastojao je u pregovorima s oficirima neprijateljske vojske spasiti što se spasiti dade. Mnogim je župljanima te 1991. godine velečasni Burik pomogao da se izvuku na sigurno.
Velečasni Burik iz Sota se prema okupiranom Tovarniku zadnji put uputio 7. listopada 1991. godine. Došli su po njega i odveli ga da se nikad ne vrati. Bile su mu 63 godine.
Jedan od župljana iz župe velečasnog Ivana Burika u Tovarniku, čija izjava koju je poslao pismom stoji u Obavijestima Biskupskoga ordinarijata o smrti tovarničkog župnika ispričao je detaljno što se događalo kad su velečasnog pronašli mrtvog.
- Ja sam tih dana bio među zatočenicima u Tovarniku. Zadužen sam bio s ostalima da kupim smeće. Jednog dana nam je čuvar rekao: Otići ćemo u župni stan i odnijeti župnika Burika koji je umro od infarkta. Međutim, kad smo došli i obišli sve prostorije župnog stana, nismo ga našli. Potom smo neki sišli u podrum. Tu je ležao mrtav na leđima a na prsima mu se vidjela prostrjelna rana od oko 5 cm širine. Osjetilo se da je ubijen još prije nekoliko dana. Za to vrijeme čuvar je bio vani. Nismo ništa o viđenome vani izjavljivali bojeći se za svoj život. Zamotali smo njegovo tijelo u deku i potom stavili u najlonsku vreću koju smo zavezali. Potom smo ga sahranili na groblju i to u drugom redu bagerom iskopanog rova, drugoga otraga, odmah iza Subašine mame (Ivković). Kod kuće sam zapisao datum ali sad se ne sjećam - ispričao je.
- Velečasnom Buriku bio mu je obećan život, a dočekala ga je mučenička smrt. U podrumu župnog ureda strijeljali su ga pripadnici četničke postrojbe 'Dušan Silni'. Prvi metak je, ispalio četnik Kosta Gvozdenov iz Vršca. I nije ga bilo teško otkriti. Hvalio se poslije po Lovasu kako je ubio ustaškoga popa'. A i Burikovu kapu, svećenički biret, danima nije skidao s glave. Nakon ubojstva mučenika Ivana Burika u njegovo beživotno tijelo pucao i Petronije Stevanović iz Pančeva - kazao nam je Antun Ivanković, predsjednik udruge Ante Starčević - Tovarnik.
- Sramotan je pokušaj prikrivanja ratnoga zločina i mučeničke smrti vlč. Ivana Burika, s lažnim i krivotvorenim liječničkim izvješćem tadašnje mrtvozornice dr. Ljeposave Stanimirović od 12. listopada 1991., o uzroku Burikove smrti, a bez da je pregledala njegovo mrtvo tijelo, u kojem se lažno navodi da vlč. Ivan Burik nije ubijen, nego da je poginuo od eksplozije - ističe Ivanković.
Zadnja generacija prvopričesnika vlč. Ivana Burika, ljeto 1991. godine.
Izvor: Dio teksta "24sata"
„Svjedočim – obrana i stradanje Općine Tovarnik u Domovinskom ratu“
Povodom 22. obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 48 tovarničkih Hrvata, žrtava srpske agresije, objavljena je knjiga „Svjedočim – obrana i stradanje Općine Tovarnik u Domovinskom ratu“, u nakladi Općine Tovarnik.
Svjedočenja dvojice preživjelih Tovarničana, opisanih u knjizi, o događanjima u Tovarniku 1991.godine.
Dragan Hajduk: Ni jedan dan bez batina
Živio sam u Tovarniku gdje sam 23. rujna 1991. godine zarobljen i odveden u Cvejićevu kuću. Odveli su me Radoslav Stanimirović, Branislav Jerković i još jedna meni nepoznata osoba. Svi su oni bili u »milicijskoj odori« i imali su dugo oružje. Prvoga dana u Cvejićevoj kući mene i Tomislava Ivkovića (Subašu) naizmjence su tukli Željko Krnjajić, koji je vodio i ispitivanje, Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Dragan Sedlić i Savo Ivanović. Bio sam vezan za stolicu – ruke su mi bile vezane ljepljivim trakama za naslon stolice, a noge za noge stolice. Zadali su mi pedesetak udaraca rukama i nogama, a Dušan Stupar tukao me je palicom dužine 40-50 cm, nakon čega sam pao u nesvijest te su me odveli u susjednu prostoriju. Vratili su se kasnije kada sam se osvijestio i ponovno me odveli na ispitivanje. Tukli su me naizmjence svi koji su se nalazili u prostoriji. Prilazili su mi s leđa pa ih nisam sve mogao dobro vidjeti, ali sam ih sve poznavao po glasu pa sam potpuno siguran da su me tukli Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Dragan Sedlić i Željko Krnjajić. Te prve noći u Cvejićevoj kući svi oni tukli su me još dva puta, i opet su to bili Željko Krnjajić, Miloš Stanimirović, Dragan Sedlić, Savo Ivanović i Dušan Grković. Toga prvog dana su me čak tri puta prikapčali na agregat s kojeg su puštali struju, a agregatom je upravljao Dušan Stupar. Uz batinanje i struju padao sam u nesvijest. Batine sam dobivao svaki dan dok sam bio u Cvejićevoj kući. Jednom prilikom čuo sam rafal, nakon čega je u prostoriju ušao Željko Krnjajić, a na nogama je imao krvave čizme. Tražio je od mene da mu ih obrišem, ali izmučen batinama to nisam mogao učiniti. Bilo mi je svejedno što će se dogoditi. Željko Krnjajić prvo me je udario šakom, od čega sam pao, a onda me je udario desetak puta nogama po tijelu i rekao da je tako obrisao čizme. Jednom me je Krnjajić izveo iz Cvejićeve kuće u dvorište ruku vezanih lisicama. Trebao sam biti strijeljan, ali su naišli Živan Stanimirović zvani Brico i Živorad Medić, a ja sam uspio viknuti: Žile! Njih su dvojica nakon toga ušla u kuću pa vjerujem da su se zauzeli za mene tako da me nisu streljali. Branislav Jerković i Radoslav Stanimirović gotovo svakodnevno su dolazili po mene pa sam morao utovarivati pokućstvo, stoku i ostalo u kamione koji su onda sve to odvozili u Srbiju. Miloš Stanimirović mi je ekserom probio uho i više me puta nožem ubo u leđa i vrat, od čega su mi ostali trajni ožiljci. Nisam vidio ni jedno ubojstvo u Tovarniku, ali sam čuo Miloša Stanimirovića kako govori: Ubio sam Mirka Grgića šumara, sad mogu ubiti i tebe. Vidio sam da i drugi zarobljenici u Cvejićevoj kući imaju modrice, čuo sam jauke kada su ih ispitivali, ali nisam vidio tko ih je tukao. Osim mene u Cvejićevoj je kući u to vrijeme bilo još dvadesetak zarobljenika, među kojima su bili Krešo Puljić i Ilija Džambo koji su ubijeni, Mirko Markutović, Pavo Donković i neki stariji ljudi. Moju je kuću zapalila tetka Katica Maljković, rođena sestra moje majke. Kada je to učinila, rekla je da je zapalila kuću ustaškinje. U Cvejićevoj sam kući bio 10-15 dana, nakon čega sam odveden u Šid, a onda poslije nekoliko dana u logor Begejci. Iz Begejaca sam na koncu razmijenjen te sam došao na slobodni dio Republike Hrvatske, a u Tovarnik sam se vratio kad je došla hrvatska vlast.
Đuro Dominiković: ‘Plava soba« u kući dr. Cvejića’
Zarobljen sam četiri-pet dana nakon pada Tovarnika zajedno s još 25 osoba. Čim su nas zarobili, počeli su nas tući. Nije mi bio poznat onaj koji me je tukao. U to su vrijeme u Tovarniku bila oklopna vozila bivše JNA iz Valjeva. Televizijska ekipa je nešto snimala. Na nekoliko metara udaljenosti vidio sam Vojislava Stanimirovića. On, Vojislav Stanimirović, mogao je poznavati osobu koja me je tukla. Miju Ivančića, koji je bio bolestan, Stanimirović je izvukao. Inače je Stanimirović dolazio i u »plavu sobu« u kući dr. Cvejića, tj. u prostoriju u kojoj se tuklo zarobljenike. Vojislav Stanimirović došao je i utvrdio smrt Ante Markanovića, koji je umro od batina. Međutim, ne mogu reći da je Stanimirović ikoga tukao. Nakon što sam zarobljen 24. rujna 1991., najprije sam odveden u Šid, a onda u Mitrovicu. Grupa u kojoj je bilo 25 zarobljenika, u kojoj sam bio i ja, vraćena je 30. rujna 1991. godine u Tovarnik, u kuću dr. Cvejića. Prve su nas noći po povratku odvodili u »plavu sobu« i tukli. Nisam vidio tko me je tukao; bilo je tu pripadnika krajiške milicije, rezervista bivše JNA, osoba s kokardama, pet osoba s bijelim opasačima i u šarenim uniformama. Sjećam se da je Ante Markanović preminuo 1. listopada 1991. godine, oko 8 sati ujutro, od posljedica batinanja. Njegovo je tijelo zamotano u deku i odneseno na groblje. Istoga dana, 1. listopada 1991. godine, iz kuće dr. Cvejića odvedeno je deset ljudi, nakon čega su svi ubijeni. Dana 6. listopada 1991. godine uspio sam pobjeći u Šid odakle sam otišao u Bosnu i Hercegovinu, u svoje rodno selo. Inače, u periodu od 1. do 6. listopada 1991. godine bio sam zadužen za spremanje obroka zarobljenicima u kući dr. Cvejića. Kuhao sam u šupi koja se nalazila iza kuće, a osim toga sam išao i na prisilni rad. Sve nas zarobljenike koji smo morali ići na prisilni rad čuvali su Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dragan Sedlić, Dušan Grković, Milan Devčić i Željko Krnjajić, koji je bio zapovjednik krajiške milicije. Miloša Stanimirovića vidio sam odjevenog u zelenu vojničku uniformu, naoružanog, ispred kuće dr. Cvejića. I svi ostali spomenuti bili su naoružani. Nisam vidio tko tuče zarobljenike u kući dr. Cvejića. Čuo sam 2. listopada 1991. godine, dan nakon što je ubijeno deset zarobljenika odvedenih iz kuće dr. Cvejića, da su iz Beograda došli neki ljudi i galamili te ispitivali tko je naredio ubojstva zarobljenika jer da će zbog toga biti odmazde, tj. da će zato biti ubijeno njihovih deset ljudi. Onoga dana kada sam zarobljen na predjelu zvanom »Vrbare«, negdje oko dva kilometra od Tovarnika, na području Srbije, ubijeni su Pavao Hapčak zvani Baja i Marin Lovrić zvani Džindža. Ubila ih je ista ona osoba koja je i mene tukla.
Kuća - logor pok. dr. Đorđa Cvejića
(foto:Goran Ferbezar/Pixsell)
Mogući načini dojave informacija Upravi za zatočene i nestale
Telefonom za anonimne dojave - govorni automat
072/111-111
(Javljanje operatera Uprave - birajte 2
Snimanje poruke - birajte 3)
Pismom
Uprava za zatočene i nestale
Ministarstva hrvatskih branitelja
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
(s ili bez navođenja osobnih podataka pošiljatelja)
Elektroničkom poštom
uzndr@branitelji.hr
(Domovinski rat)
uzn2srpr@branitelji.hr
(Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje)
Osobno u prostorijama Uprave
U slučaju da pri dojavi informacija navedete podatke o sebi ili svom identitetu jamčimo da će Vaši osobni podaci biti zaštićeni.
Sve eventualne troškove vezane uz dojavu informacija nadoknadit će Vam Uprava za zatočene i nestale
MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA
Uprava za zatočene i nestale
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
telefon: 01/2308-759
telefaks: 01/6195-951
.png){kind=logo}