ŠKABRNJA
Radi očuvanja trajne uspomene na hrvatske branitelje i civile – žrtve iz Domovinskog rata stradale u pojedinačnim ili masovnim pogubljenjima tijekom velikosrpske agresije , Republika Hrvatska, dostojno je, prepoznatljivim spomen-obilježjem, označila mjesta koja trajno svjedoče o žrtvi podnesenoj u Domovinskom ratu.
Golubica je ponos i tuga. Ponos jer su hrabro branili svoj dom i državu...tuga jer su dali ono najvrijednije što su imali - svoj život. Hrvatski branitelji, civili, još uvijek neidentificirane žrtve, nisu tek slagalica brojeva, za statistiku i usporedbe, oni su Ivan, Kata, Stjepan, Mara, Ante... Najmanje što možemo učiniti jest očuvati uspomenu na sve njih – da se ne zaboravi.
Posjetom ovom mjestu zakoračili ste u sudbinu čovjeka, zakoračili ste u potvrđenu istinu, postali ste dio povijesti koja se ne zaboravlja.
Spomen-obilježje
„Ranjena golubica”


Masovna grobnica
Masovna grobnica na području Škabrnje, Općina Škabrnja, Zadarska županija, otkrivena je 6. lipnja 1996. godine. Tom prilikom, iz masovne grobnice u neposrednoj blizini Osnovne škole Vladimira Nazora u Škabrnji ekshumirani su posmrtni ostaci 27 žrtava iz Domovinskog rata.
Svih 27 žrtava je identificirano, a među njima se, prema Evidenciji hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, nalazi i hrvatski branitelj.
Na spomen-obilježju postavljenom 1999. godine sukladno Zakonu o obilježavanju masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata, navodi se:
"U SPOMEN NA 27 HRVATSKIH BRANITELJA I CIVILA POGUBLJENIH 1991.-1992. GODINE U VELIKOSRPSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU, HRVATSKI NAROD, STUDENI 1999."
ŠKABRNJA
Pokolj u Škabrnji je bio ratni zločin kojega su počinile srpske snage u doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku.
Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenoga 1991. godine, kada su uspjeli osvojiti Škabrnju; oni su tijekom samog napada izvodili civile - žene i starije muškarce - iz podruma i ubijali ih na licu mjesta. Civile koji nisu pobjegli iz mjesta nastavili su velikosrpski teroristi ubijati i sutradan 19. studenoga 1991. godine.
Vijesti o tragičnim događajima 18. i 19. studenog u Škabrnji potvrđene su tek nakon što su pušteni zatočeni civili došli u Pristegu na našu hrvatsku stranu. Potresna svjedočenja preživjelih izazvala su kod domaće i svjetske javnosti zgražanje i osudu srbočetničkih zločina. Tijela prvih 35 škabrnjskih žrtava, jugoslavenska je vojska predala u crnim najlonskim vrećama na Musapstanu kod Zadra, dovezavši ih iz Škabrnje u ukradenim teretnim kamionima.U nakani da prikrije zločin u Škabrnji jugovojska je odugovlačila s predajom tijela ostalih ubijenih, tako da su pod pritiskom predstavnika Međunarodnoga crvenog križa i europskih promatrača predali još 9 tijela, čime je ukupni broj žrtava dovezenih na Patologiju Zadarske bolnice do tada bio 44. Ostala tijela žitelja, njihovi ostatci kao i ostatci ostalih ubijenih koji su ostali u selu jer nisu htjeli napustiti Škabrnju, pronađeni su u masovnoj grobnici kod Osnovne škole.
O kakvom se zvjerskom masakru nedužnih ljudi radi, najrječitije govore opisi ozljeda koje su zadobili (podatci s Patološkog odjela zadarskog Medicinskog centra), kao što su: eksplozivne i strijelne ozljede glave u potiljak i zatiljak, prsnog koša i trbuha zadane iz najveće blizine, zgnječenje glave i prsnog koša izazvane gaženjem tenkom, odsječene uši i druge ozljede.
Ekshumirane i identificirane žrtve masovne grobnice
IVAN BABIĆ,
1941.-1991.
MARIJA BILAVER,
1921.-1992.
ŠIME BILAVER,
1921.-1992.
GRGO BILAVER,
1915.-1991.
PEKA BILAVER,
1927.-1991.
ANA BRKIĆ,
1925.-1991.
JOSIPA BRKIĆ,
1920.-1992.
MATE BRKIĆ,
1918.-1992.
MIJAT BRKIĆ,
1915.-1991.
JURE ERLIĆ,
1925.-1991.
DUMICA GOSPIĆ,
1916.-1991.
LJUBOMIR IVKOVIĆ,
1912.-1991.
TEREZA IVKOVIĆ,
1920.-1991.
NEDILJKO IVKOVIĆ,
1952.-1991.
JELA JURIĆ,
1908.-1991.
ŠIMICA JURJEVIĆ,
1912.-1991.
MIRKO KARDUM,
1919.-1991.
KATA PERICA,
1939.-1992.
GRGICA RAŽOV
1899.-1991.
MARKO RAŽOV,
1920.-1991.
ŠIME RAŽOV,
1938.-1991.
LUCA ŠEGARIĆ,
1922.-1991.
PERA ŠKARA,
1937.-1991.
LUKA ČIČAK,
nepoznato -1991.
KATA-JELA BRKIĆ,
1935.-1992.
MARIJA BRKIĆ,
1906.-1992.
KATA BRKIĆ,
1939.-1992.
DRAGINJA STURA,
1917.-1992.
BOŽO STURA,
1937.-1992.

Iskapanjem masovne grobnice (1996.) ekshumirano je 27 posmrtnih ostataka a u Ambaru još dva. Među njima je i pet civilnih žrtava iz Zemunika Gornjeg. U Škabrnji je ubijen i Luka Čičak, rodom iz Bosanske Posavine, koji se ovdje našao na taj sudbonosni dan.
Škabrnja je, uz Vukovar, simbol stradanja Hrvatske u Domovinskom ratu.
Zločin u Škabrnji izveden je planski, istovremeno kada su pripadnici JNA i četnici divljali u okupiranom Vukovaru i u drugim područjima Hrvatske gdje su počinjeni zločini.
Pokolj 43 hrvatska civila u Škabrnji koji su istoga dana 1991. godine počinili pripadnici JNA, srpske paravojne snage SAO Krajine i dobrovoljačke skupine iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Po okončanju napada Škabrnja je spaljena i u potpunosti uništena, a katolička crkva do temelja srušena. Nakon što je selo opustošeno, cijeli je kraj miniran. Oni civili koji su bili pošteđeni kasnije su predani hrvatskoj strani u mjestu Pristeg, a muškarci su zatočeni u kninskim logorima te kasnije razmijenjeni.

Škabrnja je napadnuta istog dana kad su u srpski četnici i JNA ulazili u Vukovar.
Oko 950 Škabrnjana je branilo svoje selo u sastavu Samostalnog bataljuna Škabrnja pod zapovjedništvom Marka Miljanića. Za oko pola pripadnika je bilo na raspolaganju vojnog oružja, još 20 posto njih je imalo lovačke puške, a za preostale nije bilo raspoloživog oružja. Tek 5 posto pripadnika je dobilo vojne odore. Teškog naoružanja branitelji nisu imali. U samom mjestu je bilo raspoređeno oko 200 tih branitelja.
Napad na selo je započeo žestokom topničkom paljbom u 7:30. O silini napada svjedočilo je i to što su Zadrane, inače već navikle na napade na grad, probudile jake detonacije iz zadarskog zaleđa. Neuobičajeno im je bilo primijetiti promjenu cilja napada; nakon što je cijeli prethodni tjedan Zadar bio pod zrakoplovnim napadima rušiteljske naravi, napad je nakon kraće zatihe u Zadru uslijedio u zaleđu.
Odmah na početku napada, Škabrnjske žene, djeca i starci su se sklonili u podrume.
Dok je trajao topnički napad, prema Škabrnji su krenuli srpski tenkovi i 30 oklopnih vozila i to iz dva pravca: Biljana i Zemunika Gornjeg. Napadu su bili izloženi i položaji hrvatskih snaga na području oko Škabrnje, a u zaleđu sela su srpske snage izvele i helikopterski desant.
Po prestanku topničkog napada, postrojbe JNA i srpske paravojne postrojbe su ušle u selo. Prvotno su krenule s uništavanjem kuća, crkvenih građevina i gospodarskih objekata. Nakon toga je krenuo napad na civile. Činjenica što žene, djeca i starci nisu pružali nikakav otpor agresorima pri izlasku iz svojih skloništa nije imala nikakvog učinka na namjere srpskih zločinaca. Već prvog dana su Srbi ubili 43 Hrvata.
Načini na koje su srpski ratni zločinci ubili škabrnjske Hrvate su bili okrutni, sadistički. Srpski napadači su ubijali Hrvate:
iz neposredne blizine, hitcima iz vatrenog oružja, udarcima po glavi hladnim oružjem i tupim predmetima, mučenjem do smrti, a tijela su potom izmasakrirali, neke su civile pregazili tenkom.
Po okončanju napada, Srbi su Škabrnju spalili i u potpunosti uništili. Nakon što je opustošeno selo, kraj je miniran.
Od posljedica opsežnog miniranja čitavog područja Škabrnje, nakon kraja Domovinskog rata je u vrijeme obnove Škabrnje 1996. i 1997. godine poginulo još 6 tamošnjih muškaraca.

POGINULI, UBIJENI I SMRTNO STRADALI HRVATSKI VOJNICI IZ ŠKABRNJE
MIROSLAV BAŠIĆ
ZORAN BAŠIĆ
RADE BILAVER
STANKO BILAVER
ŽELJKO BILAVER
VLADIMIR HORVAT
JAKOV IVKOVIĆ
NEDILJKO IVKOVIĆ
ŠIME IVKOVIĆ
MILE JURIĆ
NEDILJKO JURIĆ
SLAVKO MILJANIĆ
ZDENKO MODRIĆ
1966. – 1992.
1961. – 1993.
1955. – 1993.
1957. – 1991.
1965. – 1995.
1953. – 1991.
1956. – 1991.
1952. – 1991.
1947. – 1991.
1963. – 1992.
1955. – 1991.
1956. – 1991.
1966. – 1992.
MILE PAVIČIĆ
NEDILJKO PAVIČIĆ
GAŠPAR PERICA
ANTE RAŽOV
MARKO ROGIĆ
MILAN ROGIĆ
BUDE ŠEGARIĆ
IVICA ŠEGARIĆ
MILJENKO ŠEGARIĆ
ŠIME ŠEGARIĆ
NEDILJKO ŠKARA
STANKO VICKOVIĆ
1965. – 1991.
1961. – 1992.
1955. – 1991.
1955. – 1991.
1959. – 1991.
1957. – 1994.
1959. – 1991.
1961. – 1991.
1952. – 1991.
1955. – 1991.
1955. – 1991.
1956. – 1991.
CIVILI UBIJENI I POGINULI U ŠKABRNJI - ukupno
IVAN BABIĆ
GRGO BILAVER
LUKA BILAVER
MARIJA BILAVER
PEKA BILAVER
ŠIME BILAVER
ANA BRKIĆ
JOSIPA BRKIĆ
JOSO BRKIĆ
MARIJA BRKIĆ
MARKO BRKIĆ
MATE BRKIĆ
MIJAT BRKIĆ
MARIJA DRAŽINA
JURE ERLIĆ
DUMICA GOSPIĆ
LJUBOMIR IVKOVIĆ
MARKO IVKOVIĆ
TEREZA IVKOVIĆ
ANICA JURIĆ
GRGO JURIĆ
JELA JURIĆ
PETAR JURIĆ
ŠIMICA JURJEVIĆ
MIRKO KARDUM
BENITO KARLIĆ
JOSO MILJANIĆ
NIKO PAVIČIĆ
1941. – 1991.
1915. – 1991.
1899. – 1991.
1921. – 1992.
1927. – 1991.
1921. – 1992.
1925. – 1991.
1920. – 1992.
1924. – 1991.
1943. – 1991.
1943. – 1991.
1918. – 1992.
1915. – 1991.
1920. – 1991.
1925. – 1991.
1916. – 1991.
1912. – 1991.
1907. – 1991.
1920. – 1991.
1914. – 1991.
1909. – 1991.
1908. – 1991.
1936. – 1991.
1912. – 1991.
1919. – 1991.
1962. – 1992.
1928. – 1991.
1922. – 1991.
PETAR PAVIČIĆ
JOSIP PERICA
KATA PERICA
LJUBO PERICA
DANICA RAŽOV
GRGICA RAŽOV
IVAN RAŽOV
JELA RAŽOV
MARKO RAŽOV
ŠIME RAŽOV
KATA ROGIĆ
NIKOLA ROGIĆ
PETAR ROGIĆ
GRGICA ŠEGARIĆ
KRSTO ŠEGARIĆ
LUCA ŠEGARIĆ
RADE ŠEGARIĆ
VICE ŠEGARIĆ
PERA ŠKARA
PETAR ŠKARA
STANA VICKOVIĆ
MARA ŽILIĆ
MILKA ŽILIĆ
PAVICA ŽILIĆ
ROKO ŽILIĆ
TADIJA ŽILIĆ
MARKO ŽUPAN
LUKA ČIČAK
KATA-JELA BRKIĆ
MARIJA BRKIĆ
KATA BRKIĆ
DRAGINJA STURA
BOŽO STURA
NAPOMENA: Crveno su označene osobe
ekshumirane iz masovne grobnice.
1942. – 1991.
1934. – 1991.
1939. – 1992.
1932. – 1991.
1924. – 1991.
1899. – 1991.
1927. – 1991.
1905. – 1991.
1920. – 1991.
1938. – 1991.
1932. – 1991.
1930. – 1991.
1930. – 1991.
1903. – 1991.
1927. – 1991.
1922 – 1991.
1931. – 1991.
1933. – 1991.
1937. – 1991.
1928. – 1991.
1936. – 1991.
1915. – 1991.
1940. – 1991.
1928. – 1991.
1929. – 1991.
1928. – 1991.
1932. – 1991.
------- – 1991.
1935. – 1992.
1906. – 1992.
1939. – 1992.
1917. – 1992.
1937. – 1992.
PRIPADNICI HV IZ DRUGIH MJESTA POGINULI U ŠKABRNJI
SLAVKO ERAK
MARIJAN GRDOVIĆ
DRAGAN GULAN
MARIN JERAK
IVAN KLARIN
MILAN MRDALJ
ŠIME SMOLIĆ
DENIS ŠPIKA
DARKO TORBARINA
MLADEN VELESLAVIĆ
1957.-1993.
1969.-1993.
1961.-1993.
1973.-1993.
1952.-1993.
1955.-1993.
1949.-1993.
1956.-1993.
1955.-1993.
1967.-1993.
Zadar
Zadar
Galovac
Debeljak
Veli Rat
Zadar
Debeljak
Zadar
Debeljak
Zadar
7. Domobranska pukovnija
Zrakoplovna baza Zadar
Zrakoplovna baza Zadar
Zrakoplovna baza Zadar
7. Domobranska pukovnija
Zrakoplovna baza Zadar
Zrakoplovna baza Zadar
Mješoviti odred mornaričkog pješaštva-Ugljan – Dugi otok
Zrakoplovna baza Zadar
Zrakoplovna baza Zadar

Jedan je od prepoznatljivih simbola Domovinskog rata, koji se podiže na mjestu masovnih grobnica, spomenik Ranjena golubica – monumentalni komad poliranog crnog granita sa simbolom križa i golubice (zaustavljene u letu). Spomenik je rad akademskog kipara Slavomira Drinkovića (1951. – 2016.). Prva je Golubica podignuta 1998. na Ovčari, do danas širom Hrvatske osamdesetak, što jasno svjedoči o surovosti agresije i počinjenim ratnim zločinima.
ZLOČIN JUGOSLAVENSKE NARODNE ARMIJE
I SRPSKIH POSTROJBI NAD HRVATIMA
U ŠKABRNJI I NADINU 18.–19. STUDENOG
1991. GODINE
IVAN BRIGOVIĆ, IVAN RADOŠ
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata
U ljeto 1991. snage Jugoslavenske narodne armije (JNA) uz pomoć pobunjenih Srba počinju s otvorenom agresijom na Hrvatsku. Teške su borbe vođene i u sjevernoj Dalmaciji gdje je bilo središte srpske pobune. U zaleđu Zadra nalazila su se slabo branjena hrvatska sela Škabrnja i Nadin, koja 18. i 19. studenoga 1991. napadaju i osvajaju snage JNA i srpskih naoružanih postrojbi. Pritom su ubili više desetaka civila, mahom žena i staraca.
02
Tijek agresije JNA i srpskih paravojnih postrojbi
pod zapovjedništvom JNA u Dalmaciji
Radikalizacija srpske politike u Hrvatskoj od 1989. uzrokovala je napetosti između hrvatskoga i srpskoga stanovništva u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji. Situacija se ozbiljno pogoršala 17. kolovoza 1990., kada su naoružani srpski ekstremisti blokirali sve prometnice prema Kninu, središtu srpske pobune u Republici Hrvatskoj. Pobunjeni Srbi, koje je naroužala JNA, blokadom prometnica, držanjem naoružanih straža, postavljanjem zasjeda, napadima na policijske postaje, patrole, ali i civile, te sabotažama i uništavanjeminfrastrukture (vodovoda, dalekovoda, cestovnih i željezničkih prometnica), pokušavali su isprovocirati žestok odgovor hrvatske policije kako bi JNA imala povod za intervenciju. Tijekom tih početnih sukoba i napetosti postrojbe 9. korpusa JNA, koji je imao sjedište u Kninu, postavljale su se kao “tampon-zona” između Hrvata i Srba, glumeći neutralnost. Pod krinkom smirivanja napetosti, a zapravo radi zaštite srpske pobune i zauzimanja povoljnih položaja za napadna djelovanja protiv Hrvata, odnosno institucija i legalnih oružanih snaga Republike Hrvatske, 9. korpus JNA razmjestio je svoje snage na prostoru sjeverne i srednje Dalmacije već 5. travnja 1991. godine. Pripremajući se za napad, jedinice 9. korpusa JNA popunjene su rezervistima i potpomognute snagama pobunjenih Srba. Dotadašnje puškaranje u srpnju 1991. sve više počinju zamjenjivati minobacački napadi pobunjenih Srba na hrvatska sela iz kojih se počinje iseljavati ugroženo hrvatsko stanovništvo. Maltretiranje i ubijanje nesrpskoga stanovništva te napadi i diverzije pobunjenih Srba na zadarskom području postaju sve učestaliji, dodatno se pojačavši u kolovozu. Krajem srpnja i početkom kolovoza 1991. Komanda 9. korpusa JNA i dalje se predstavljala kao “mirotvorac” i “tampon-zona” između sukobljenih strana, te još uvijek nije otvoreno podržavala napade pobunjenih Srba na hrvatska sela na području pod njihovom kontrolom. No, nije ih ni sprječavala. U kolovozu 1991. topnički napadi pobunjenih Srba, koje naoružavaju i obučavaju aktivni oficiri JNA iz garnizona Knin i Benkovac, postaju sve učestaliji, duži i razorniji. Popunivši svoje jedinice lokalnim srpskim stanovništvom te dobrovoljcima i rezervistima pridošlima iz Bosne i Hercegovine i Srbije, 9. korpus JNA “skinuo je masku” i krenuo 26. kolovoza 1991. u otvoreni napad. U pomoć su mu došle i jedinice JNA iz Srbije. Izravnim, neskrivenim svrstavanjem JNA na stranu pobunjenih Srba, sukobi u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji brzo prerastaju u otvoreni rat. Potpomognuti zrakoplovima, artiljerijom i tenkovima, snage JNA i pobunjenih Srba krenule su u opći napad na više smjerova u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji. Nositelj napada bio je 9. korpus JNA popunjen rezervistima, dok su pobunjeni Srbi dobili sporednu ulogu “čišćenja terena” i pozadinskoga osiguranja. Od jedinica pobunjenih Srba na zadarskom području djelovale su brigade TO Karin, Bukovica i Benkovac te odred TO Obrovac. Nakon što su sredinom rujna stavili pod kontrolu Maslenički most i izbile na Jadransku magistralu, JNA i pobunjeni Srbi težište svojih napada prebacili su na dalmatinske gradove s ciljem njihova zauzimanja, a pod izgovorom spajanja s garnizonima u njima, koji su se nalazili u okruženju hrvatskih snaga. Komanda 9. korpusa JNA izdala je 16. rujna 1991. “Zapovest za napad oprerativni broj 1” glavnim snagama prema Vodicama, a pomoćnim prema Zadru, Drnišu i Sinju kako bi se stvorili preduvjeti za napad na Zadar, Šibenik i Split te izvršio opći napad prema Jadranskomu moru. Doživjevši poraz u “rujanskom ratu” za Šibenik (16.–23. rujna 1991.), JNA i pobunjeni Srbi svoje glavne napade usmjerili su prema Drnišu i Sinju, pri čemu su imali dosta uspjeha. Nakon što su do sredine rujna zauzeli niz sela uz rijeku Cetinu i Hidroelektranu “Peruča”, zaustavljeni su 21. rujna 1991. na 8 km od Sinja, a 23. rujna ušli su u prazan grad Drniš, iz kojega su se hrvatski branitelji i civili ranije izvukli. Osvajanja JNA i pobunjenih Srba popraćena su velikim razaranjima, brojnim zločinima i etničkim čišćenjem zauzetoga područja. Da bi spasili vlastite živote, mnogi Hrvati napustili su svoje domove i sela prije njihove okupacije. Sa završetkom navedenih borbi JNA i pobunjeni Srbi usmjerili su svoje djelovanje prema Zadru, čije je područje bilo jedno “od najjačih centara vojne moći JNA u bivšoj državi“. Za razliku od drugih krajeva sjeverne i srednje Dalmacije, nizinsko područje Ravnih kotara sa širokim tenkovskoprohodnim pravcima nudilo je JNA i pobunjenim Srbima puno veće mogućnosti za uporabu tenkova, čime je položaj branitelja bio dodatno otežan. Prije konačnoga napada na sam Zadar JNA i pobunjeni Srbi željeli su učvrstiti svoje položaje oko grada, u čemu i uspijevaju osvajanjem pojedinih sela u drugoj polovici rujna 1991. godine. U sklopu tih napada pokušali su opkoliti područje Zemunika Donjega, Škabrnje i Nadina, ali je njihov napad odbijen. JNA i pobunjeni Srbi željeli su zauzeti Škabrnju i Nadin ponajprije zato što bi njihovim osvajanjem cestovna komunikacija između okupiranoga hrvatskoga grada Benkovca, zrakoplovne baze “Zemunik” i strateški važnoga brda Križ u potpunosti došla pod njihovu kontrolu, kao i dominantne kote toga dijela Ravnih kotara. U Nadinu, najisturenijem hrvatskom selu prema Benkovcu, koje su branili mještani i pripadnici 112. brigade Zbora narodne garde (ZNG), crte obrane bile su dobro povezane i čvrste, a područje oko sela bilo je minirano. No, velik je problem bio nepostojanje povezanosti sustava obrane i veza sa Škabrnjom. Obavivši sve detaljne pripreme i grupiravši snage u svojim jakim uporištima na prilazima gradu, JNA i pobunjeni Srbi započeli su krajem rujna 1991. žestokim topničkim napadima na Zadar, koji se 4. listopada pretvaraju u opći napad s kopna, mora i zraka. Udarna je snaga u napadu na Zadar bila 180. motorizirana brigada (mtbr) 9. korpusa JNA s oko 3000 ljudi, kojoj je artiljerijsku podršku pružala Korpusna artiljerijska grupa, smještena na Debelom Brdu kod Benkovca. Zračnu podršku pružali su joj zrakoplovi s aerodroma u Zemuniku i Udbini te Bihaću i Mostaru u Bosni i Hercegovini, a s mora su joj topničku podršku pružale raketne topovnjače. Uz to u zrakoplovnoj bazi “Zemunik” bila je smještena bojna 63. padobranske brigade iz Niša u Srbiji, elitna postrojba JNA, čiji će pripadnici izvršiti helikopterski desant na Škabrnju 18. studenoga 1991. godine. Značajne snage JNA nalazile su se i u blokiranim vojarnama u samom Zadru, pa je prijetila opasnost njihova spajanja sa snagama koje su nadirale prema gradu. Nositelji obrane grada Zadra i okolice bile su 4. gardijska brigada iz Splita, čiji se pripadnici uključuju u obranu grada 16. rujna, i 112. brigada ZNG-a iz Zadra, ojačane s nekoliko samostalnih bojni. Većina njih bila je slabo naoružana, uglavnom pješačkim naoružanjem i s nešto malo protuoklopnih i topničkih sredstava. Osim toga, hrvatske postrojbe, koje su se formirale bez obuke ili uz minimalnu obuku u uvjetima stalnih napadnih djelovanja JNA i pobunjenih Srba, bile su suočene s brojnim objektivnim i subjektivnim problemima, koji su znatno utjecali na uspješnost izvođenja borbenih djelovanja (nestručnost zapovjednoga kadra, nedostatak oružja i slično). Tijekom najžešćih borbi 5. i 6. listopada 1991. Zadar se našao u potpunom okruženju, no hrvatski su branitelji nadljudskim naporima i uz velike žrtve uspjeli obraniti grad te nanijeti napadačima velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Sklapanjem primirja 7. listopada započeli su pregovori predstavnika grada Zadra i hrvatskih branitelja s komandama 9. korpusa JNA i garnizona Zadar koji su rezultirali sklapanjem sporazuma u zrakoplovnoj bazi “Zemunik” 9. listopada. Sporazum je idućega dana u 12 sati stupio na snagu. Među ostalim, tim sporazumom dogovoren je i odlazak postrojbi, naoružanja i obitelji oficira JNA iz Zadra, što je i obavljeno do 21. listopada 1991. godine. Nakon izvlačenja ljudstva i tehnike iz vojarni u Zadru jedinice JNA i pobunjenih Srba pregrupirale su se i popunile svoje redove svježim snagama te nastavile s napadima na zadarskom području. Nakon temeljitih priprema, 18. studenoga 1991. žestoko su napali tenkovima, artiljerijom i pješaštvom, uz podršku zrakoplova, na Škabrnju, Goricu, Nadin i Zemunik Donji. Istoga dana zauzeli su Škabrnju, a sljedeći dan i Nadin. Zauzevši navedena sela, JNA i pobunjeni Srbi nastavili su sa žestokim topničkim napadima na sva sela zadarskoga zaleđa. Zbog toga dolazi do egzodusa hrvatskoga stanovništva iz ravnokotarskih sela, kojemu uvelike pridonose stravične slike i saznanja o počinjenim pokoljima u Škabrnji i Nadinu. Nakon zauzimanja Nadina i Škabrnje JNA i pobunjeni Srbi prebacuju težište svoga djelovanja na sjeverni dio dalmatinskoga fronta, poduzimajući napade na području Novigrada, Pridrage, Paljuva i Podgradine, koje krajem prosinca 1991. i zauzimaju. Djelovanja na zadarskom području ograničili su na topničke napade, koji su stanovništvu Zadra i okolice bili svakodnevica sve do stupanja na snagu Sarajevskoga primirja 3. siječnja 1992. godine.
03
Napad na Škabrnju i Nadin i masakr nad civilima
Selo Škabrnja nalazi se u zaleđu grada Zadra, u središtu nizinskoga područja Ravnih kotara, 20 km sjeveroistočno prema gradu Benkovcu. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Škabrnja je imala 1953 stanovnika i nalazila se u sklopu općine Zadar. U nacionalnom sastavu stanovništva Škabrnje gotovo stopostotnu većinu činili su Hrvati; samo se jedan stanovnik izjasnio Srbinom po nacionalnosti. Istočno od Škabrnje nalazi se selo Nadin, tada u sklopu općine Benkovac, većinom naseljeno Hrvatima; 1991. godine Nadin je imao 666 stanovnika, od toga 650 Hrvata i 13 Srba. Na sjeveru su sela većinom naseljena Srbima – Biljane Donje, Biljane Gornje I Smilčić; na zapadu je Zemunik Donji, većinom naseljen Hrvatima, i Zemunik Gornji, većinom naseljen Srbima, a s južne strane nalaze se sela Prkos I Galovac, većinom naseljena Hrvatima. Već od ljeta 1990. godine vojno sposobni stanovnici Škabrnje dragovoljno se uključuju u postrojbe Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske (RH) i Zbora narodne garde (ZNG) te sudjeluju u akcijama suzbijanja terorističkoga djelovanja pobunjenih hrvatskih Srba. Od svibnja 1991.u Škabrnji je djelovao Krizni štab podređen Kriznomu štabu u Zadru sa zadatkom organiziranja obrane, a ustrojen je i dragovoljački odred od dvije čete. Od sredine rujna i srpskoga osvajanja sela Polače selo Škabrnja i hrvatske snage nalazile su se u poluokruženju, što je otežavalo i produljivalo prometnu komunikaciju sa Zadrom. Srpske su snage (i JNA) prvi put topnički napale Škabrnju 17. rujna 1991. iz smjera Biljana i Zemunika Gornjega. Topnički, minobacački, mitraljeski i zrakoplovni napadi potom postaju sve češći. JNA i pobunjeni Srbi željeli su zauzeti Škabrnju i Nadin ponajprije zato što bi njihovim osvajanjem cestovna komunikacija između okupiranoga hrvatskoga grada Benkovca, zrakoplovne baze “Zemunik” i strateški važnoga brda Križ u potpunosti došla pod njihovu kontrolu, kao i dominantne kote toga dijela Ravnih kotara. U takvim okolnostima za zapovjednika obrane sela Škabrnje, Zemunika Gornjega i Prkosa 26. rujna dolazi djelatnik MUP-a Marko Miljanić, podrijetlom iz Škabrnje, koji se u svibnju u činu zastavnika JNA priključio hrvatskoj policiji. Posebno teški bili su napadi od 4. do 10. listopada kada su JNA i pobunjeni Srbi najžešće napadali na Zadar i Biograd na Moru; Škabrnja je granatirana, a tenkovsko-pješački napad na Nadin odbijen je, pri čemu je JNA izgubila dva tenka. Tom su prilikom na Škabrnju bacane zabranjene kazetne bombe; oštećeno je i zapaljeno dvadesetak kuća te škola. Poginula su tri branitelja Škabrnje i jedan branitelj Nadina. Nakon napada odlučeno je da se civilno stanovništvo evakuira, uglavnom na Ugljan i Dugi otok. Radi učinkovitije obrane Zapovjedništvo zadarskoga sektora 11. Listopada odlučuje ustrojiti Samostalni bataljun Škabrnja. Bataljun je ukupno brojio 750 ljudi i držao crtu obrane u duljini 32 km, a u samoj Škabrnji nalazilo se zapovjedništvo i 2 čete s 240 boraca držeći crtu duljine 6 km. U selu Nadin bila je raspoređena četa od 100 boraca. Nakon jednoga od brojnih primirja, potpisanoga u Haagu 5. studenoga, Samostalni bataljun Škabrnje dobio je striktnu zapovijed iz Zadra da se mora pridržavati primirja i da ne provocira sukobe s JNA. Sljedeći dan evakuirani su civili u pet autobusa i vraćeni u selo. Popis ljudstva i opreme Samostalnoga bataljuna Škabrnje od 10. studenoga 1991. otkriva da je naoružanja bilo dovoljno za 70 % pripadnika, od čega je 30 % činilo trofejno i lovačko naoružanje. Bataljun nije imao topništva, a od protutenkovskih sredstava raspolagao je s petnaest ručnih bacača. Svatko je raspolagao s jednim borbenim kompletom (b/k) za osobno naoružanje i pola b/k za ručne bacače. Prehrana je boraca bila osobna, a o neopremljenosti govori podatak da je više od 90 % pripadnika bataljuna nosilo civilnu odjeću. Hrvatske su snage držale dvije istaknute uzvisine, Ražovljevu glavicu i Nadinsku kosu, s kojih su se mogli nadzirati Ravni kotari te spomenuta komunikacija od Benkovca prema Zemuniku. Slijedeći zapovijedi državnoga i vojnoga vrha o neproširivanju sukoba s JNA, hrvatske su snage oko Škabrnje morale omogućavati nesmetan prolaz vozilima JNA kroz sela i svoje položaje. Škabrnja i okolica nalazile su se u zoni odgovornosti 180. motorizirane brigade (mtbr) JNA sa sjedištem u Benkovcu, koja je pak bila u sastavu 9. korpusa JNA sa sjedištem u Kninu. Pod zapovjedništvom JNA djelovale su i snage Teritorijalne obrane (TO) tzv. Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajine te srpske paravojne dobrovoljačke postrojbe iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Neprijateljske su snage raspolagale znatnim pješačkim, oklopnim i topničkim kapacitetima, zrakoplovnim i helikopterskim snagama, velikim količinama streljiva i tehničkih sredstava, uz dobru pozadinsku podršku. Napad na Škabrnju započeo je 18. studenoga 1991. u 7.30 sati ujutro minobacačkom, tenkovskom i topovskom vatrom iz smjera Zemunika Gornjega i Biljana Gornjih, cestom Benkovac – Škabrnja – Zadar. U napadu je sudjelovalo dvadeset osam tenkova i borbenih vozila. Čim su primijećeni tenkovi, izdana je zapovijed za zauzimanje obrambenih položaja i sklanjanje civila u podrume koji su prije određeni za skloništa. Usprkos otporu, oko 11.30 sati nadmoćnije snage JNA i paravojnih postrojbi slomile su obranu branitelja i ušle su u zaselak Ambar na zapadnom ulazu u selo. Preživjeli su se branitelji pokušali izvući zajedno s civilima, no mnogi su od njih zarobljeni, a vojnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi nasilno su izvukli civile iz skloništa i ubili ih hicima iz vatrenoga oružja. Mnoge su od njih prije smrti mučili i masakrirali. Branitelji u središnjem i istočnom dijelu sela uspješno su odolijevali napadima te su uspjeli neprijateljima nanijeti gubitke u ljudstvu i tehnici, uništivši dva tenka, transporter, kamion sa streljivom i nekoliko pješaka. Istodobno su u štab počele pristizati vijesti o ubojstvima civila u zaseoku Ambar. Oko 13.30 sati branitelji s Ražovljeve glavice povukli su se na rezervne položaje prema selu, a Ražovljevu je glavicu zauzeo neprijateljski tenk. Radioveza sa Zadrom prekinuta je zbog raketiranja zrakoplova JNA. Dio branitelja i civila iz Ambara, koji se uspio izvući iz okruženja, povlačio se prema središtu sela, pružajući otpor i usporavajući napadače. S braniteljima i civilima iz Ambara koji su pali u zarobljeništvo, pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi poslužili su se kao živim štitom za svoje tenkove i borbena vozila u napredovanju prema središtu sela. Ondje su stigli oko 16.30 sati i zaustavili se pred crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije, držeći u okruženju neovladani dio sela Škabrnja i Nadin. Nastavak napada planiran je za sljedeće jutro. Uvečer 18. studenoga zapovjednik Samostalnoga bataljuna Miljanić probio se do Zadra kako bi zatražio pomoć u Zapovjedništvu sektora. Nakon cjelonoćnih neuspjelih pokušaja osiguravanja snaga koje bi pomogle obrani Škabrnje Miljanić je donio odluku o povlačenju svih ljudi iz Škabrnje, što je učinjeno do sljedećega jutra u 6 sati. Oni koji su ostali u okruženju izvlačili su se u skupinama do 20. studenoga ujutro. Jedinice JNA, TO i srpskih paravojnih postrojbi nastavile su napadati ujutro 19. studenoga, kada su zauzele nebranjeni istočni dio Škabrnje i produžile prema selu Nadin. Oko 14 sati ušle su u Nadin iz smjera Škabrnje i Biljana, a selom su uspjele ovladati oko 17.30 sati, zauzevši Nadinsku kosu. Pružajući otpor, branitelji Nadina omogućili su izvlačenje žena i djece u smjeru Gorice, čime su spasili živote mnogih svojih sumještana. Usprkos tomu, u Nadinu je ubijeno sedam civila. I toga dana nastavljeno je u Škabrnji ubijanje civila koji nisu htjeli napustiti svoje domove. U dva je dana (18. i 19. studenoga) u Škabrnji ubijeno najmanje 39 civila, dok je poginulo ili u zarobljeništvu ubijeno 14 branitelja Škabrnje. Neki od ubijenih u ta dva dana zakopani su u masovnu grobnicu kraj osnovne škole. Preostali malobrojni civili, mahom starije osobe, koji nisu željeli napustiti Škabrnju bili su izloženi pljački, maltretiranju i ubojstvima usprkos činjenici da je to područje od kraja veljače bilo pod zaštitom snaga Ujedinjenih naroda. Ubijeni i umrli u tom razdoblju pokapani su u spomenutu masovnu grobnicu u kojoj je prilikom iskapanja pronađeno 27 tijela. Iskapanje i identifikacija obavljeni su tek nakon oslobođenja Škabrnje 1995. godine. “Krvava bitka za Nadin i Škabrnju” i njihovo zauzimanje ocijenjeni su u srbijanskom tisku kao velik ratni uspjeh jedinica Kninskoga korpusa JNA I TO koje su, zauzevši ta “najjača hrvatska uporišta u severnoj Dalmaciji”, osigurale izravnu prometnu komunikaciju između Benkovca i vojnoga aerodroma Zemunik. Tvrdilo se da je poginulo “nekoliko desetina (op. a. hrvatskih) bojovnika”, koji su uglavnom stradali “prilikom bega prema Zadru.” Iako su podaci o brojnim civilnim žrtvama u Škabrnji i Nadinu, koje su pripadnici srpskih postrojbi uglavnom okrutno poubijali nakon zauzimanja sela, najvjerojatnije bili dostupni, u srbijanskom je tisku samo spomenuto “kako je bilo I civilnih žrtava u ovim selima”, koje su stradale od artiljerijske vatre. Civili koji nisu ubijeni već su bili zarobljeni ili su služili kao živi štit, navečer su kamonima i autobusima prebačeni najprije u Smilčić i Biljane Donje, a potom u Benkovac. Ta je skupina od devedesatak civila, mahom žena, djece i staraca sljedeći dan predana hrvatskoj strani u selu Pristeg. Ni u tom kratkom razdoblju zatočeništva nisu bili pošteđeni maltretiranja i zastrašivanja. Zarobljeni hrvatski branitelji odmah su odvojeni od civila i odvedeni prema Benkovcu. Ondje su mučenjem i premlaćivanjem ubijeni branitelji, braća Bude i Miljenko Šegarić, te civil Petar Rogić. Njihova su tijela hrvatskoj strani predana 20. studenoga kod Žitnića. Preostalih je devet zarobljenih branitelja odvedeno u Knin gdje su bili zatvoreni na nekoliko lokacija do puštanja na slobodu u razmjenama zarobljenika 28. veljače, odnosno 30. svibnja 1992. godine. Preživjeli civili ostavili su brojna svjedočanstva o događajima od 18. i 19. studenoga. Neki su od njih svjedočili na suđenjima Slobodanu Miloševiću i Milanu Martiću na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. Njihove optužnice među ostalim sadrže dio koji se odnosi na zločin nad civilnim stanovništvom Škabrnje i Nadina. Prema iskazima svjedoka među napadačima su bili vojnici s različitim oznakama: JNA, specijalne jedinice JNA, milicija tzv. SAO Krajine, teritorijalci, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi – Beli orlovi. Civili su nakon početka napada u većim skupinama bili sklonjeni u podrume po selu. Nakon slamanja otpora slabo naoružanih branitelja napadači su civile tjerali van iz podruma prijeteći bacanjem bombi. Nakon izlaska iz skloništa mnogi su od njih odmah ubijeni, najčešće rafalima ili hicima u glavu pred očima sumještana i rođaka. Neke su osobe mučene i ubijene hladnim oružjem, neke su pregažene tenkovima, a ostale se zastrašivalo, maltretiralo, tuklo i prijetilo im smrću. Očevici su poslije isticali pozitivnu ulogu nekih vojnika i oficira JNA koji su nastojali spriječiti ubijanje civila te pustošenje crkava i kuća. Također su tvrdili da su civili ubijani uglavnom nakon prolaska snaga JNA, odnosno dolaska teritorijalaca i pripadnika paravojnih postrojbi. Premda su mnogi napadači imali premazana lica, mještani su među njima prepoznali Srbe iz okolnih sela s kojima su prije rata zajedno radili I družili se. Upravo su pripadnike mjesne TO i paravojnih postrojbi označili kao one koji su najviše ubijali. Teško oštećenu katoličku crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije pobunjeni su Srbi 28. siječnja 1992. oko 10.30 sati velikom količinom podmetnutoga eksploziva razorili do temelja.41 Želeći to sakriti, Komanda 9. korpusa JNA u svom izvještaju Komandi 2. Vojne oblasti u Sarajevu taj podatak negira, ističući da “crkva nije minirana niti je dignuta u vazduh”, nego je oštećena “za vreme izvođenja borbenih dejstava pre 45 dana” kada je “u crkvi bilo jako uporište neprijateljskih (op. a. hrvatskih) snaga”.42 Ostale dvije seoske katoličke crkve teško su oštećene. Dolaskom zatočenih civila iz Benkovca razmjeri tragedije stanovnika Škabrnje postaju sve vidljiviji i strašniji, a hrvatska javnost saznaje o divljačkom ubijanju civila i razmjerima počinjenih zločina pobunjenih Srba, srpskih rezervista i pripadnika JNA u Škabrnji. Osim njih o zločinima u tom ravnokotarskom selu mogli su posvjedočiti i njegovi stanovnici koji su se, nakon okupacije mjesta, nekoliko dana izvlačili prema Sukošanu i Zadru. Već 21. studenoga 1991. pojavljuju se podaci, utemeljeni na svjedočanstvima preživjelih stanovnika sela, da je u Škabrnji ubijeno 27, a u susjednom Nadinu 8 osoba, pri čem se ističe da se o sudbini 14 stanovnika Škabrnje ništa ne zna. Želeći prikriti razmjere počinjenih zločina nad civilnim stanovništvom tih ravnokotarskih sela, mjesna komanda JNA nije htjela dati promatračkoj misiji Europske zajednice, smještenoj u Splitu, dozvolu za posjet Škabrnji i Nadinu. Posredstvom Crvenoga križa između predstavnika zadarskih vlasti i zapovjednika 9. korpusa JNA, general-majora Vladimira Vukovića, dogovoreno je da se tijela ubijenih radi njihove identifikacije prevezu u Zadar. Tijela 28 muškaraca i 7 žena, uglavnom starijih osoba, ubijenih u Škabrnji i Nadinu, pripadnici JNA stavili su u crne plastične vreće koje su 23. studenoga 1991. predali zadarskim vlastima na Musapstanu. Iako su tijela bila unakažena i izmasakrirana, neka i do neprepoznatljivosti, sve su ubijene osobe njihovi bližnji identificirali na Patološkom odjelu zadarskoga Medicinskoga centra. Predaji i identifikaciji tijela nazočili su i članovi promatračke misije Europske zajednice. Dana 26. studenoga 1991. Hrvatskoj strani na Musapstanu predano je još 10 tijela. I sljedećih dana pripadnici JNA nastavili su s predajom tijela ubijenih hrvatskim vlastima, predavši do 28. studenoga 1991. posmrtne ostatke osoba, 41 iz Škabrnje i 7 iz Nadina, od kojih je većina odmah identificirana. Osim jedne osobe koja je pronađena u vojnoj odori, svi su ubijeni bili civili, što potvrđuje i zapisnik ekipe JNA za asanaciju terena iz Benkovca, koju je vodio major Dušan Dragičević. Analizirajući uzroke smrti, liječnici su na Patološkom odjelu zadarskoga Medicinskoga centra zaključili kako su samo tri osobe poginule od granata tijekom sukoba, dok su ostali ubijeni iz neposredne blizine, najčešće vješanjem, strijeljanjem i pucanjem u potiljak dok su osobe ležale na podu, o čem svjedoče i njihove rane u predjelu glave, vrata i potiljka. Okrutnost pobunjenih Srba i pripadnika JNA najbolje pokazuju primjeri Kate Rogić i 95-godišnjega Luke Bilavera koje su, nakon što su ih ubili, još i pregazili tenkovima. Gledajući pojedinačno, gotovo da i nema obitelji u Škabrnji iz koje netko nije ubijen, poginuo ili bio ranjen. Najveće žrtve u škabrnjskom pokolju podnijela je šira obitelj Šegarić čijih je 9 članova ubijeno. Osobito je tragična sudbina obitelji Vice Šegarića. Ubijeni su on, njegova majka i tri sina, branitelja Škabrnje. Posmrtni su ostaci ubijenih stanovnika Škabrnje i Nadina, nakon oslobođenja tih mjesta u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja” (od 4. do 8. kolovoza 1995. godine), prebačeni na njihova groblja. Zgrožena brutalnošću zločina ili, što je vjerojatnije, želeći prebaciti odgovornost za ubijanja na rezerviste i pobunjene Srbe, Komanda 180. Mtbr 9. korpusa JNA zapovijedila je istragu koju je trebao provesti načelnik Organa bezbednosti brigade, major Branislav Ristić. Na osnovi saznanja i u razgovorima s nekoliko pripadnika vojne policije brigade major Ristić doznao je da su civile u Škabrnji ubijali domaći Srbi, pripadnici TO te srpski dobrovoljci iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Tijekom razgovora pripadnici vojne policije brigade, vojnici Dragan Mitrović i Nenad Živanović, koji su nazočili ubojstvima civila, istaknuli su kako bi broj žrtava bio i veći da oni nisu spasili jednu djevojčicu čijega su oca ubili rezervisti.50 U vezi s ubojstvima u Škabrnji, 25. studenoga 1991. major JNA Ristić doznao je da je Goran Opačić, pripadnik specijalne jedinice SJB Benkovac, nekoliko dana nakon pokolja govorio kako su u selu ubijani civili, uglavnom žene, u čem su se ”istaknuli” Vasilije Vidović iz Ilijaša u Bosni i Hercegovini te Ljubiša Vučićević iz Loznice u Srbiji. Vijesti o počinjenim zločinima te slike izmasakriranih tijela izazvale su nelagodu i paniku među civilnim stanovništvom. Pod dojmom zločina u Škabrnji tisuće stanovnika Zadra i prognanika sa zadarskoga područja napustile su grad i pošle prema Rijeci, tražeći sigurnije mjesto za život. Samo je tijekom 21. i 22. studenoga 1991. iz Zadra za Rijeku preko Paga otišlo 6000 ljudi. Do danas su za zločin u Škabrnji pravomoćno osuđeni Jovan Badžoka (10 godina zatvora) i medicinska sestra Zorana Banić iz Zemunika Gornjega (6 godina zatvora). Milan Martić, jedan od vođa pobunjenih Srba, koji je u trenutku masakra u Škabrnji i Nadinu bio ministar unutrašnjih poslova srpske paradržave u Hrvatskoj (tzv. SAO Krajine), pred Međunarodnim je kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu osuđen na 35 godina zatvora, među ostalim i za zločine nad civilima u spomenutim ravnokotarskim selima. Iako je napad bio vođen pod zapovjedništvom JNA, nitko od vrha JNA, zapovjednika 9. korpusa i njemu podređenih jedinica do danas nije optužen pred sudom u Haagu prema zapovjednoj odgovornosti za počinjene zločine.