BELI MANASTIR
Radi očuvanja trajne uspomene na hrvatske branitelje i civile – žrtve iz Domovinskog rata stradale u pojedinačnim ili masovnim pogubljenjima tijekom velikosrpske agresije , Republika Hrvatska, dostojno je, prepoznatljivim spomen-obilježjem, označila mjesta koja trajno svjedoče o žrtvi podnesenoj u Domovinskom ratu.
Golubica je ponos i tuga. Ponos jer su hrabro branili svoj dom i državu...tuga jer su dali ono najvrijednije što su imali - svoj život. Hrvatski branitelji, civili, još uvijek neidentificirane žrtve, nisu tek slagalica brojeva, za statistiku i usporedbe, oni su Ivan, Kata, Stjepan, Mara, Ante... Najmanje što možemo učiniti jest očuvati uspomenu na sve njih – da se ne zaboravi.
Posjetom ovom mjestu zakoračili ste u sudbinu čovjeka, zakoračili ste u potvrđenu istinu, postali ste dio povijesti koja se ne zaboravlja.
Spomen-obilježje
„Ranjena golubica”
Masovna grobnica
Na području Belog Manastira otkrivene su 2 masovne grobnice i 6 pojedinačnih grobova.
1. Masovna grobnica Beli Manastir, katoličko groblje, na kraju staze obrubljene čempresima, uz obiteljsku grobnicu obitelji Vlahović, lokacija 1 - ekshumacija provedena 15.04.1998., ekshumirani posmrtni ostaci 5 osoba, identificirani posmrtni ostaci 5 osoba.
2. Masovna grobnica Beli Manastir, katoličko groblje, u starom dijelu, istočno od mrtvačnice uz rub groblja prema vojarni, lokacija 2 - ekshumacija provedena 15.04.1998., ekshumirani posmrtni ostaci 3 osobe, identificirani posmrtni ostaci 3 osobe.
3. Pojedinačne grobnice Beli Manastir, katoličko groblje, lokacija 3 - na istome groblju, iz pojedinačnih grobova, izvršena je ekshumacija još 6 osoba.
Na spomen obilježju postavljenom 11. 11. 2003. na mjesnom groblju u Belom Manastiru, navedeni su zbirni podaci o žrtvama ekshumiranim iz masovnih i pojedinačnih grobnica. Tako tekst na spomen obilježju glasi;
"U SPOMEN NA 25 CIVILA POGUBLJENIH 1991.-1993. GODINE U VELIKOSRPSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU,
HRVATSKI NAROD, 2003."
UBIJENI I IDENTIFICIRANI
BELI MANASTIR, KATOLIČKO GROBLJE, LOKACIJA 1 - MASOVNA GROBNICA
Anđa Vlahović
rođ. 1944.
Ruža Grofec
rođ. 1930.
Ivan Jumić
rođ. 1947.
Stevan Nađ
rođ. 1939.
Ivan Lilek
rođ. 1938.
Dorotea Vadlja
rođ. 1913.
BELI MANASTIR, KATOLIČKO GROBLJE, LOKACIJA 2 - MASOVNA GROBNICA
Pavao Šarac
rođ. 1931.
Marta Brdarić
rođ. 1934.
Adam Brdarić
rođ. 1929.
Stipo Skeledžija
rođ. 1942.
Marko Andrić
rođ. 1921.
Marta Andrić
rođ. 1925.
Adam Barić
rođ. 1914.
Marija Strahija
rođ. 1938.
Anton Šagi
rođ. 1948.
LOKACIJE IZVAN KATOLIČKOG GROBLJA
Janja Grladinović
rođ. ----
Mato Grladinović
rođ. 1930.
Đuro Lalić
rođ. 1931.
Stjepan Matija
rođ. ----
Vlado Mesarić
rođ. ----
Dane Lozančić
rođ. 1929.
Jasmin Spahić
rođ. 1972.
Josip Tomašek
rođ. ----
N.N.
(258)
N.N.
(259)
6. veljače 1991. – miting u Belom Manastiru, agresija i ulazak JNA u Baranju
Nakon mitinga 6. veljače 1991. u središtu Belog Manstira, kojeg je organizirala Srpska demokratska stranka koja je imala predstavnike i u Hrvatskom Saboru, s izlikom da su Srbi u Baranji ugroženi od „ustaša”, tj. Hrvata, dolazi do velikog straha i nelagode kod nesrpskog stanovništva Baranje. Istovremeno, taj obrazac se događao i u drugim dijelovima Hrvatske gdje su živjeli Srbi, „urlatori“ sa mitinga na kojima su se okupljale desetine tisuća Srba iz Hrvatske, prijetili su, huškali, širili govor mržnje prema Hrvatima i pozivali na – rat.
Od veljače 1991. u Baranji više nema mira – govornici srpske nacionalnosti, od kojih su neki bili i zastupnici parlamenta Srbije u Beogradu, vrijeđali su hrvatski narod i političko vodstvo na čelu s dr. Tuđmanom. Prijetili s JNA (koja je već prije podijelila oružje mnogim slavonskim i baranjskim Srbima u ljeto 1990. godine). Prijetili četničkim odredima iz Srbije koji su bili spremni doći preko Dunava u obranu „vekovne srpske Baranje”. Što su ubrzo i učinili, kada su koji mjesec kasnije ušli „ruku pod ruku” s komunističkom Titovom JNA preko dunavskih mostova u Baranju, te počeli svoj krvavi pir.
Srbi su na mitingu u Baranji tvrdili da u Hrvatskoj vlada „ustaška vlast” i pozivali otvoreno na rušenje demokratski izabranih vlasti. Osobito su se oborili na predsjednika Hrvatske dr. Franju Tuđmana tražeći njegovo uhićenje od JNA.
Pojava naoružanih snaga u Baranji
Istovremeno, u naseljima sa srpskim stanovništvom u Baranji, kao i cijeloj istočnoj Slavoniji, počele su se pojavljivati naoružane straže, gdje su zajedno bili bradati četnici s kokardama i ljudi u partizanskim odorama s petokrakama. Stajali su jedni uz druge s oružjem, na braniku navodno ugroženog srpstva od Vardara do Zagreba, tobože braneći se od „ustaša”.
Počinju i prvi napadi na Hrvate Baranje, miniranja objekata, prijetnje, bacanje bombi u dvorišta…
Strah se uvukao u mnoge hrvatske domove Baranje.
Miting u Jagodnjaku
Dva mjeseca kasnije, u travnju 1991. godine, na četničkom skupu u baranjskom Jagodnjaku, naselju 20-ak kilometara sjeverno od Osijeka, održan je novi i oštriji prijeteći govor na kojem je uz Vojislava Šešelja i Jovu Ostojića govorio i Milan Paroški koji je Hrvatima najavio pokolj:
„Ovo je srpska teritorija i njima (Hrvatima op.) mora biti jasno da su oni ovde dođoši. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe!” rekao je tada Paroški, inače parlamentarni zastupnik Skupštine Srbije.
Sam Šešelj se pred okupljenim Srbima u Jagodnjaku obrušio i na srbijansku Vladu što nije već tada Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem pripojila Srbiji. Vikao je o granicama „velike Srbije“ do crte Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica, te poručio da „Hrvatima treba zahrđalim kašikama vaditi oči“. Što se i dogodilo već nekoliko dana kasnije u masakru u Borovom Selu gdje su nekim hrvatskim policijacima iskopane oči.
Hrvatska nije htjela rat
Premda je teror i prijetnje Hrvatima u Baranji već trajao mjesecima, postoji poznati snimak hrabrog i ogorčenog Hrvata snimljen prilikom dolaska JNA i četnika u Baranju kada je rekao: „Ovdje sam kuću napravio, stvorio i ne idem odavde!“
Prilog: HRT, Studio Osijek, 3.7.1991.
Srpski koncentracijski logori u Belom Manastiru
Nakon okupacije Baranje 1991., samoproglašena Republika Srpska Krajina organizirala je nekoliko lokacija za držanje zatočenih hrvatskih vojnika i civila u Belom Manastiru tijekom Domovinskog rata.
Jedna hrvatska žena dala je iskaz da su njena supruga uhitili pobunjeni Srbi rujna 1991. i zadržali ga 10 dana u zatočeničkom postrojenju u Belom Manastiru. Zahvaljujući intervenciji srpskog prijatelja njene kćeri, ženi je dopušteno posjetiti supruga, a ondje je navodno izbrojala 38 zatvorenika.
ESS navodi da nije bio u stanju potvrditi postojanje logora u Belom Manastiru od neovisnih izvora, ali je potvrđeno postojanje zatvora, skladišta na Dunavu (kapaciteta za držanje 2.500 zatvorenika) i policijske stanice (kapaciteta za držanje 300 zatvorenika) u kojima su držani zatvorenici. Međunarodni odbor Crvenog križa posjetio je lokaciju zatvora 29. travnja 1992.
Prema svjedočenju bivšeg zatvorenika, bio je tri tjedna zatvoren u policijskoj postaji u čeliji, zajedno s još dvoje ljudi. Veličina čelije bila je 1,2 puta 1,8 metara. Potom je prebačen na tri tjedna u drugu čeliju, veličine tri puta četiri metara, u kojoj je bilo devetero ljudi. Dobivali su samo jedna obrok dnevno. Kada bi tražili odlazak na zahod, dobivali bi batina, a zbog izostanka tuša i/ili pranja dobili su uši. Barem jednog čovjeka su stražari prebili do smrti a ostali su zatvorenici vršili prisilni rad, kao što je istovaranje ugljena iz vagona. Svjedok tvrdi da je izveden pred sud, ali da mu nikada nisu pročitali optužbu.
Milicija tzv. SAO SBZS je sa uhićenjima nesrba u Baranji počela još u drugoj polovici srpnja 1991. godine. Zatočenici su odvođeni u podrum zgrade policije u Belom Manastiru, gdje su ih premlaćivali i vodili na ispitivanja.
Nekoliko podrumskih prostorija bilo je podijeljeno rešetkama. U tom zatvoru su zatočenike mučili pripadnici jedinice za posebne namjene iz sastava milicijskih snaga tzv. SAO SBZS, Zoran Vukšic, njegov brat Dušan, Violeta Ilić, Milan Jarić i Miloš Marković.
Jedan broj zatočenika je razmijenjen u Adaševcima 13.9.1991. godine. Između 50 i 80 zatočenika je prevezeno u Dalj i Borovo Selo radi razmjene. Među njima su bili otac i sin Pavo i Vladimir Zemljak koji su ubijeni u policijskoj stanici u Dalju. U istom periodu pripadnici Milicije tzv. SAO SBZS su zastrašivali hrvatske civile i mučili ih. Josipu Vidu su pucali u noge, Ana Barić je ranjena u vrat i leđa, dok su njenog muža Adama Barića ubili. Ubijeni su i svi muški članovi porodice Čičak, kao i Ivo Malek.
Presude ratnim zločincima
Za zločine počinjene u Belom Manastiru Županijski sud u Osijeku je teretio Zorana Vukšića, Slobodana Strigića, Branka Hrnjaka i Velimira Bertića. Na osnovu Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja krivičnih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, Državno tužiteljstvo Hrvatske ustupilo je 2008. godine ovaj predmet "Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije". Pripadnici jedinice za posebne namjene iz sastava milicijskih snaga SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem, Zoran Vukšić, Slobodan Strigić, Branko Hrnjak, i Velimir Bertić su pred Višim sudom u Beogradu 2012. godine osuđeni na višegodišnje kazne zatvora. U lipnju 2013. godine, Apelacioni sud u Beogradu je ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na optužene Zorana Vukšića, Slobodana Strigića i Branka Hrnjaka. Potvrđena je presuda Velimiru Bertiću, koji je osuđen na godinu i šest mjeseci zatvora.
Oslobađajaća presuda je ukinuta, pa su 2016. u ponovljenom postupku pravomočno osuđeni: Zoran Vukušić na 20, Slobodan Strigić na 10 i Branka Hrnjaka na pet godina zatvora.
Pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, za zločine počinjene na teritoriji Belog Manastira osuđen je i pripadnik TO SAO Krajina, Petar Mamula, na tri i pol godine zatvora.
NAPAD NA POLICIJSKU POSTAJU U BELOM MANASTIRU
Snimka (izvorna - nemontirana) od strane srpskih pobunjenika i terorista, pripadnika tzv. Milicije SAO SBZS i pripadnika TO te naoružanih srpskih civila.
Rat u Baranji
Iako se često nalaze u sjeni bitaka za Vukovar ili Dubrovnik, upravo su događaji u važnom području na sjeveroistoku Hrvatske, prema analizama pravnih stručnjaka označili formalni početak otvorene srpske agresije na Hrvatsku. U neravnopravnoj borbi i unatoč hrabrom otporu hrvatskih branitelja, Baranja je bila privremeno okupirana, ali nikad se nije predala.
Mogući načini dojave informacija Upravi za zatočene i nestale
Telefonom za anonimne dojave - govorni automat
072/111-111
(Javljanje operatera Uprave - birajte 2
Snimanje poruke - birajte 3)
Pismom
Uprava za zatočene i nestale
Ministarstva hrvatskih branitelja
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
(s ili bez navođenja osobnih podataka pošiljatelja)
Elektroničkom poštom
uzndr@branitelji.hr
(Domovinski rat)
uzn2srpr@branitelji.hr
(Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje)
Osobno u prostorijama Uprave
U slučaju da pri dojavi informacija navedete podatke o sebi ili svom identitetu jamčimo da će Vaši osobni podaci biti zaštićeni.
Sve eventualne troškove vezane uz dojavu informacija nadoknadit će Vam Uprava za zatočene i nestale
MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA
Uprava za zatočene i nestale
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
telefon: 01/2308-759
telefaks: 01/6195-951
.png){kind=logo}