Pored onih čiji su zemaljski ostaci položeni u grob, još ima i onih za koje se ne zna. Tu je mladi branitelj Željko Cestarić, pa Vlado Štefanić...Najtužnija je sudbina onih koje više nema tko tražiti…Potresna je sudbina Ivana Gregurića (1956.-1991.) koji je od zadobivenih ozljeda preminuo u Srpskom koncentracijskom logoru Glina i poslije mu se gubi svaki trag.

​

«Jednoga jutra ugledali smo novog zarobljenika. Nitko ga nije poznavao niti znao odakle je. Na sebi je imao radno odijelo …i prljavu košulju zasukanih rukava. Na nogama je imao obuvene stare otrcane cipele poprskane krečom. Bijaše sav crna od udaraca, izranjavan po glavi i licu. Izgledao je kao da je stigao iz samog pakla.

​

Stražari nam rekoše da je iz Viduševca i da je lud. I bio je lud, lud od batina. Jednostavno nije reagirao ni na šta. Uopće se nije pridržavao njihovih pravila, niti je odgovarao na njihove upite. Zato su ga bogato nagrađivali batinama. Stanje mu se pogoršavalo iz sata u sat. Počeo je napadati dečke koji su zajedno s njim bili u sobi. Jedne večeri doveli su ga k nama…Tu noć nismo spavali. Urlao je i pričao sam sa sobom, ali mi nismo ništa razumjeli. Skinuo se gol i izvršio nuždu na pod, a zatim je plazio po tome tako da je ubrzo cijela samica bila uneređena. Ništa mu nismo mogli objasniti niti smiriti ga da zaspi.

​

Na sve ono što nam se već dogodilo ovo je bila kap od koje se čaša počela prelijevati. Čovjek poželi da ga nema, da jednostavno nestane kako ne bi morao gledati sve te strahote.

​​

​Ujutro se konačno malo smirio. Jedan od dečki dao mu je cigaretu, pa još jednu i tek tada je malo zadrijemao. Kada se probudio, pokušali smo ga malo urediti i on nam je to dozvolio. Oprali smo ga koliko smo mogli, s lica mu skinuli ostatke osušene krvi, počešljali smo ga. Tada je počeo s nama normalno razgovarati. Rekao nam je da se zove Ivo Gregurić, da je iz Viduševca i da ima jedino majku. Četnici su ga uhitili pod optužbom da posjeduje oružje i da ugrožava Srbe…

​

Kad smo toga jutra išli na doručak, objasnili smo stražaru što se dogodilo i zamolili ga da donese Ivi odjeću…Stražar je donio čiste gaće, košulju i traperice. Nažalost, traperice su mu bile premalene pa smo mu morali odjenuti njegovo prijašnje odijelo. Cijelo prijepodne je ležao tražeći da mu damo malo vode ili cigaretu. Nije otišao ni na ručak govoreći da ne može ni jesti ni piti, da se ne osjeća dobro.

​

Ivo je ponovo gol i čuči na zahodu. Vidimo da je ponovo «odlutao». Teškom mukom ga podižemo na krevet. Oblačimo mu gaće i košulju. Ivo se ruši na krevet i umire. Upravo tako brzo kao što sam i opisao."

(Josip Čačić: „Ivina košulja i prsten - svjedočenje o zatočeništvu u glinskom zatvoru“)