PETRINJA, Vila Gravrilović
Radi očuvanja trajne uspomene na hrvatske branitelje i civile – žrtve iz Domovinskog rata stradale u pojedinačnim ili masovnim pogubljenjima tijekom velikosrpske agresije , Republika Hrvatska, dostojno je, prepoznatljivim spomen-obilježjem, označila mjesta koja trajno svjedoče o žrtvi podnesenoj u Domovinskom ratu.
Golubica je ponos i tuga. Ponos jer su hrabro branili svoj dom i državu...tuga jer su dali ono najvrijednije što su imali - svoj život. Hrvatski branitelji, civili, još uvijek neidentificirane žrtve, nisu tek slagalica brojeva, za statistiku i usporedbe, oni su Ivan, Kata, Stjepan, Mara, Ante... Najmanje što možemo učiniti jest očuvati uspomenu na sve njih – da se ne zaboravi.
Posjetom ovom mjestu zakoračili ste u sudbinu čovjeka, zakoračili ste u potvrđenu istinu, postali ste dio povijesti koja se ne zaboravlja.
SPOMEN-OBILJEŽJE
"RANJENA GOLUBICA"
Masovna grobnica
Masovna grobnica na području "Vile Gavrilović", Grad Petrinja, Sisačko-moslavačka županija, otkrivena je 15. rujna 1995. godine, neposredno nakon oslobađanja ranije okupiranih dijelova Republike Hrvatske vojno-redarstvenom operacijom "Oluja". Tom prilikom, prema nalazima sudsko-medicinskih vještaka, iz masovne grobnice ekshumirani su posmrtni ostaci 17 žrtava iz Domovinskog rata. Prema Evidenciji hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, riječ je o hrvatskim braniteljima.
Na spomen-obilježju postavljenom 1999. godine na mjestu masovne grobnice sukladno Zakonu o obilježavanju mjesta masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata, navodi se:
"U SPOMEN NA 17 HRVATSKIH BRANITELJA POGUBLJENIH 16. RUJNA 1991. GODINE U VELIKOSRPSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU, HRVATSKI NAROD, OŽUJAK 1999."
Ekshumirane i identificirane žrtve masovne grobnice
Tomislav Bursik
Rođen 19. veljače 1963. godine u Sisku, sin Antuna i Ane (rođ. Bogatić).
Imao je brata Maria. Po zanimanju je bio automehaničar, zaposlio se 1988. godine u MK Željezara Sisak, pogon Ljevaonica. Radio je na radnom mjestu vozača i održavanja voznog parka. Nije bio oženjen. U slobodno vrijeme bavio se izradom žičanih glazbala, pčelarstvom i voćarstvom, te rekonstrukcijom starih motora i automobila. Dragovoljno je pristupio Zboru narodne garde 5. kolovoza 1991. godine, a od 1. rujna 1991. godine pripadnik je 120. brigade Ban Toma Bakač. Postrojba je bila stacionirana u Budaševu, pokraj Siska, gdje je vršena obuka i priprema za bojište. Zatražena je pomoć braniteljima na predjelu Vila Gavrilović - Nova bolnica u Petrinji, očekivao se napad četnika. Tomislav je s još 27 branitelja pripadnika 120 brigade raspoređen na ispomoć na ovaj teren. Na područje Nove bolnice Tomislav je došao 14. rujna 1991. godine, prespavali su u Novoj bolnici, ujutro slijedećeg dana zauzeli su položaje i kopali rovove u kojima će čekati četnike, uz osmatranje i stražarenje. U jutro 16. rujna 1991. godine, nastavili su uz osmatranje i stražarenje uređivati rovove i grudobrane ispred rovova. Negdje iza 10 sati započeo je tenkovsko – minobacački i VBR napad četnika i JNA na Petrinju i njihove položaje, spustili su se iz rovova na niži teren, koji nije bio tučen minama i granatama. Kada je završio minobacačko – tenkovski i VBR napad, branitelji su se počeli vraćati u svoje rovove. Prilaskom rovovima primjećuju vojsku, koja ima crnu traku na čelu s hrvatskim grbom, ništa ne sluteći, misleći kako je to naša vojska bezbrižno prilaze. Kad su prišli bliže vidjeli su da su to četnici, koji ih odmah zarobljavaju. Pobunjeni Srbi, četnici Izvidničko desantne grupe Dragana Sanadera zarobili su Tomislava i njegove suborce prigodom napada na Petrinju 16. rujna 1991. godine s grupom suboraca u Petrinji, na području Vile Gavrilović. Iako zarobljenici, nakon mučenja i premlaćivanja svi su odmah bezdušno strijeljani. Strijeljanje je preživjelo šest logoraša. Logoraši, zarobljeni u Vojarni «Vasilj Gaćeša» u Petrinji koji su preživjeli pakao logora Glina, svjedoče o strašnim slikama i zakapanju ubijenih po Petrinji; naći ćemo detalje ovih strahota u njihovim osobnim svjedočanstvima, sakupljali su mrtve po gradu u kamione kojima su odvoženi na zakapanje u masovne grobnice na području Petrinje. Tada je u Petrinji ubijeno mnogo civila i branitelja, koji su zakapani u masovne grobnice. Kako je prošlo više tjedana od ubojstva branitelja kod Vile Gavrilović, pa do njihova dolaska za njihovo zakapanje, bili su u raspadajućem stanju. Odlučeno je zakopati ih na mjestu pogibije što je i učinjeno. Tomislav se službeno vodio kao nestali branitelj sve do 25. rujna 1995. godine kada je izvršena ekshumacija njegovih posmrtnih ostataka, a potom identifikacija. Pokopan je na Gradskom groblju Viktorovac u Sisku. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske dodijeljen mu je posmrtno čin časničkog namjesnika. Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992.
Ivan Caban
Rođen u Petrinji 17. srpnja l956. godine, sin Antuna i Agate (Jagice), rođene Vučičević.
Bio je oženjen suprugom Jagicom Caban, rođenom Stanić, otac troje djece; sinova: Josipa, rođenog 1980. i Marka 1981. te kćeri Mateje, rođene 1985. godine. Igrao je nogomet za nogometni klub «Sloga» Hrastovica. Bio je član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Hrastovici. Početkom Domovinskog obrambenog rata uključuje se u postrojbe Zbora narodne garde Petrinja, 5. kolovoza 1991. godine. Na području Vile Gavrilović u ranim jutarnjim satima 16. rujna 1991. godine, Ivan Caban zarobljen je od srpskih paravojnih formacija. Njega i njegove suborce, njih dvadeset I četvero, držali su zarobljene ispred vikendice Dragana Čičića. Morali su ležati potrbuške, jedan pored drugoga. Tko je podigao glavu ili nešto htio reći, dobio je kundakom, a inače su bili tučeni. Poginuli kod Vile Gavrilović ekshumirani su iz grobnice 25. rujna 1995. godine. Ivan Caban identificiran je u siječnju 1998. godine. Pokopan je na mjesnom groblju u Hrastovici. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske dodijeljen mu je posmrtno čin pričuvnog časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom Ivratu odlikovan je posmrtno Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992.
Nikola Dumbović
Rođen je 7. travnja 1960. godine u Sisku, sin Vjekoslava i Katice rođene Mijoković.
Imao je sestru Zlatu. Živio je u Gušću, nedaleko Siska, bavio se poljoprivredom. Bio je član DVD Gušće. U slobodno vrijeme bavio se športskim ribolovom i sakupljanjem različitih znački. Oženjen je bio s Jasminom, rođenom Mravinac. Otac je dvoje djece sina Dejana, rođenog 16. svibnja 1984. godine i Nikole rođenog 8. siječnja 1986. godine. Bio je jedan od osnivača HDZ-a u svom selu. Nakon dotadašnjeg obavljanja zadaća u seoskim stražama, 1. rujna 1991. godine pristupa u redove 120. brigade Ban Toma Bakač. Srpski pobunjenici i VJ zarobili su ga prilikom napada na Petrinju 16. rujna 1991. godine na području Vila Gavrilović – Nova bolnica. Iako zarobljenik, bezdušno su ga strijeljali s cijelom skupinom zarobljenika. Ekshumiran je 25. rujna 1995. godine. Postupak identifikacije dovršen je 29. rujna 1995. godine u Zagrebu. Pokopan je 5. listopada 1995. godine na mjesnom groblju u svom rodnom selu Gušću. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske dodijeljen mu je posmrtno čin časničkog namjesnika. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992.
Zdenko Grgec
Rođen u Petrinji 17. ožujka 1945. godine, sin majke Adele. Oženjen suprugom Marom.
Otac dvije kćeri, Zdenke, rođene 1972. i Katice, rođene 1973. godine. Početkom Domovinskog obrambenog rata uključuje se u postrojbe Zbora narodne garde Petrinja 5. kolovoza 1991. godine. Raspoređen je na mjesto vojnika. Na području Nove bolnice, u ranim jutarnjim satima njega i njegove suborce, njih dvadeset i četvero, držali su zarobljene u dvorištu vikendice Dragana Čičića. Prema saznanjima, cijeli dan se čekalo Dragana Sanadera, da dođe i izda nalog što sa zarobljenicima. Dragan Sanader je došao predvečer istog dana 16. Rujna 1991. godine i izdao nalog za likvidaciju. Sanader je sa svojom izvidničko-diverzantskom grupom, proveo likvidaciju svih zarobljenika. Likvidaciju su provodili, tjerajući zarobljene da po trojica, kasnije po dvojica, bježe niz brdo. Ubijali su ih pucajući im u leđa. Zdenko Grgec je ubijen, s njim je ubijeno još sedamnaest njegovih suboraca, zarobljenika. Srećom od njih dvadeset četvero, šestero ih je uspjelo preživjeti strijeljanje. Doista, neki su bili ranjeni, ali ipak živi, da mogu svjedočiti o svim ovim događanjima. Logoraši, zarobljeni u Vojarni «Vasilj Gaćeša» u Petrinji, sakupljali su ubijene po gradu u kamione, kojima su odvoženi do masovnih grobnica gdje su ih zakapali, svjedoče o svemu što se ovdje događalo. Kako je prošlo više tjedana od pogibije branitelja kod Vile Gavrilović pa do dolaska ekipe za njihovo zakapanje, bili su u raspadajućem stanju. Odlučeno je da ih se zakopa na mjestu pogibije, što je i učinjeno. Poginuli kod Vile Gavrilović ekshumirani su iz masovne grobnice 25. rujna 1995. godine. Zdenko Grgec identificiran je istog mjeseca 1995. godine. Pokopan je na mjesnom groblju u Petrinji 11. listopada 1995. godine. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske dodijeljen mu je posmrtno čin časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Ivica Jelačić
Rođen je u Sisku 16. ožujka 1956. godine, sin Branka i Ljubice rođene Rastovski.
Početkom Domovinskog rata dragovoljno se uključio u postrojbe Zbora narodne garde. Zarobljen je na području Vile Gavrilović, u Petrinji gdje je isti dan ubijen od četnika Dragana Sanadera i njegovih zločinaca 16. rujna 1991. godine. Zakopan je u masovnu grobnicu zajedno sa svojim suborcima. Zakapanje strijeljanih branitelja kod Vile Gavrilović izveli su logoraši zatvoreni u Vojarni „Vasilj Gaćeša“ u Petrinji, nekoliko tjedana poslije strijeljana na mjestu na kojem su strijeljani. Ivica Jelačić ekshumiran je 25. rujna 1995. godine. Identificiran je i pokopan na mjesnom groblju u Hrastelnici, kod Siska. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske dodijeljen mu je posmrtno čin časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992. i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Dobio je i Priznanje Sisačko-moslavačke županije.
Božidar Kovačić
Rođen je 4. prosinca 1963. godine u Sisku, sin Ivana i Ljubice rođene Gruica.
Bio je oženjen Šteficom, rođ. Pavlović. Imao je posinka Antonija, rođenog 17. kolovoza 1982. godine. U slobodno vrijeme igrao je nogomet, trenirao hrvanje. Bavio se poslovima u vinogradu i voćnjaku. Bio je član HDZ-a. Od 1. rujna 1991. godine bio je pripadnik 120. brigade Ban Toma Bakač. Zarobili su ga srpski pobunjenici s pripadnicima VJ prigodom njihova napada na Petrinju 16. rujna 1991. godine. Zarobljenici su morali ležati na trbuhu ispred vikendica, tko je podigao glavu, dobivao je batine kundakom pušaka i drugim što im je bilo pri ruci. Prvotno su ih pretresli i uzeli sve što im je odgovaralo, njihove dokumente su razbacali na sve strane, kao i ono što im nije trebalo. Iako je Božidar bio zarobljenik, odmah su ga strijeljali kod Vile Gavrilović. Ekshumacija je izvršena nakon VRO Oluje, 25. rujna 1995. godine. Identifikacija je provedena DNK metodom u Zagrebu. Pokopan je 1995. godine na Groblju Viktorovac u Sisku. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske Božidaru Kovačiću dodijeljen je posmrtno čin časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992. i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, s pozlaćenim pleterom i ugraviranom posvetom „Navik on živi ki zgine pošteno“. Dodijeljeno mu je posthumno i Prizanje Sisačko-moslavačke županije.
Francek Lukačević
Rođen je u Sisku 8. travnja 1967. godine, sin Franje i Marije, rođene Lipovac.
Bio je oženjen Velinkom, otac jednog sina Mateja, rođenog 1991. godine. S obitelji je živio u Lekeniku. Na početku Domovinskog rata dragovoljno se javio u Zbor narodne garde. Zarobljen je i ubijen u Petrinji kod Vile Gavrilović 16. rujna 1991. godine. Bešćutnim strijeljanjem od paravojnih srpskih postrojbi pod zapovjedništvom četnika Dragana Sanadera i njegovih terorista. Zakapanje u masovnu grobnicu izveli su logoraši zatočeni u Vojarni „Vasilj Gačeša“ u Petrinji, nakon nekoliko tjedana od smaknuća. Ekshumiran je i identificiran 25. rujna 1995. godine. Pokopan je 30. rujna 1995. godine na mjesnom groblju u Pešćenici. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske Franceku Lukačeviću dodijeljen je posmrtno čin časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992. i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, s pozlaćenim pleterom i ugraviranom posvetom „Navik on živi ki zgine pošteno“. Dobitnik je i priznanja Sisačko-moslavačke županije.
Vladimir Mikulin
Rođen je u Sisku 12. lipnja l969. godine, sin Nikole i Barice rođene Vlahovski.
Početkom Domovinskog obrambenog rata uključuje se u postrojbe Zbora narodne garde. Kao pripadnik 120. Brigade Hrvatske vojske «Ban Toma Bakač» iz Siska upućen je na petrinjsko bojište na području Vile Gavrilović. U ranim jutarnjim satima, 16. rujna 1991. godine, Vladimir Mikulin, zarobljen je od srpskih paravojnih formacija. Njega i njegove suborce, njih dvadeset četvero držali su zarobljene ispred vikendice Dragana Čičića. Prema svjedočenjima preživjelih, cijeli dan se čekalo Dragana Sanadera. Sanader došao je predvečer, 16. rujna 1991. godine i izdao nalog za likvidaciju. On je sa svojom Izvidničko-diverzantskom grupom četnika proveo likvidaciju svih zarobljenika. Likvidaciju su provodili tako da su ih po trojicu tjerali da bježe niz brdo. Ubijali su ih pucajući im u leđa. Vladimir je tom prigodom ubijen, kao i njegovi suborci. Logoraši koji su bili zarobljeni u Vojarni «Vasilj Gaćeša» u Petrinji koji su preživjeli I pakao logora Glina, potresno svjedoče o strahotama u Petrinji. Svjedočenja o zakapanju ubijenih po Petrinji naći ćemo u njihovim izjavama. Sakupljali su po gradu mrtve u kamione, kojima su odvoženi na zakapanje u masovne grobnice na području Petrinje. U Petrinji je tada ubijeno mnogo civila i branitelja, koji su zakapani u masovne grobnice. Budući da je prošlo nekoliko tjedana od pogibije branitelja kod Vile Gavrilović, do njihovog dolaska za zakapanje ubijenih, bili su u raspadajućem stanju. Odlučeno je da ih se zakopa na mjestu pogibije, što je i učinjeno. Razbacane dokumente stavljali su u džepove ubijenima prije zakapanja u grobnicu. Poginuli kod Vile Gavrilović ekshumirani su iz masovne grobnice 25. rujna 1995. godine. Vladimir Mikulin identificiran je 3. srpnja 2012. godine. Pokopan je na mjesnom groblju u Pešćenici 18. srpnja 2012. godine. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske dodijeljen mu je posmrtno čin časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990.–1992. i Redom Petra Zrinskog I Frana Krste Frankopana, s pozlaćenim pleterom. Dodijeljeno mu je i Odlikovanje Sisačko - moslavačke županije.
Nevenko Muškić
Rođen je u Petrinji 6. svibnja 1961. godine, sin Ferida i Rozike Ruže rođene Stipetić.
Početkom Domovinskog obrambenog rata uključuje se u postrojbe Zbora narodne garde, 29. kolovoza 1991. godine. Upućen je na petrinjsko bojište, na područje Nove Bolnice i Vile Gavrilović. Na području Nove bolnice i Vile Gavrilović u ranim jutarnjim satima 16. rujna 1991. godine, Nevenko je zarobljen, od srpskih paravojnih formacija i JNA. Njega i njegove suborce, njih dvadeset četvero, držali su zarobljene ispred vikendice Dragana Čičića. Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, cijeli dan se čekalo Dragana Sanadera, da dođe i izda nalog što sa zarobljenicima. Sanader je došao predvečer 16. rujna 1991. godine i izdao nalog za likvidaciju. On je sa svojom Izvidničko diverzantskom grupom, proveo likvidaciju svih zarobljenika. Likvidaciju su provodili tako, da su ih trojicu po trojicu tjerali da bježe niz brdo. Ubijali su ih pucajući im u leđa mitraljezima i automatskom puškom. Nevenko Muškić je tom prilikom ubijen. Ubijeno ih je 17. Na sreću od njih dvadeset četvero, šestero ih je uspjelo preživjeti strijeljanje. Većina su bili ranjeni, ali ipak živi. Logoraši koji su bili zarobljeni u Vojarni «Vasilj Gaćeša» u Petrinji, a koji su preživjeli pakao logora Glina svjedoče o zakapanju ubijenih po Petrinji, detalje ćete naći u njihovim osobnim svjedočanstvima. Sakupljali su po gradu mrtve u kamione, kojima su odvoženi na zakapanje u masovne grobnice na području Petrinje. U Petrinji je tada ubijeno preko 300 civila i branitelja, koji su zakapani u masovne grobnice. Kako je prošlo više tjedana od pogibije branitelja kod Vile Gavrilović, do njihovog dolaska za zakapanje ubijenih, bili su u raspadajućem stanju. Odlučeno je da ih se zakopa na mjestu pogibije, što je i učinjeno Poginuli kod Vile Gavrilović ekshumirani su iz masovne grobnice 25. rujna 1995. godine. Nevenko Muškić identificiran je u studenome 1995. godine. Pokopan je na mjesnom groblju u Petrinji. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske dodijeljen mu je posmrtno čin časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992. i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Marijan Pečirko
Rođen je u Petrinji 16. srpnja 1942. godine, sin sin Antuna i Matilde rođene Dujnić.
Bio je oženjen Ružicom Pečirko, rođenom Šmisl. Otac je dviju kćeri: Marijane, rođene 1977. i Marijete, rođene 1981. godine. Početkom Domovinskog obrambenog rata uključuje se u postrojbe Zbora narodne garde Petrinja, 5. kolovoza 1991. godine. Prigodom napada srbočetnika na područje Nove bolnice i Vile Gavrilović Petrinja, u ranim jutarnjim satima 16. rujna 1991. godine, Marijan Pečirko zarobljen je od srpskih paravojnih formacija. Njega i njegove suborce, njih dvadeset i četvero, držali su zarobljene ispred vikendice Dragana Čičića. Nakon pretresa, tučenja, mučenja, maltretiranja, zlostavljanja i oduzimanja svega što im je bilo interesantno, razbacali su njihove dokumente i ono što im nije trebalo, a našlo se kod zarobljenika; krunice su trgali i bacali okolo. Logoraši su morali ležati potrbuške u krug s glavama u središtu, tko je podigao glavu, dobivao je dodatne batine kundacima i svim sto su imali pri ruci. Prema izjavama preživjelih logoraša, cijeli dan se čekalo Dragana Sanadera, da dođe i izda nalog što sa zarobljenicima. Dragan Sanader došao je predvečer i izdao nalog za likvidaciju. Četnik Dragan Sanader sa svojom Izvidničko-diverzantskom grupom, proveo je likvidaciju svih zarobljenika. Likvidaciju su provodili, tjerajući ih trojicu po trojicu da bježe niz brdo. Ubijali su ih pucajući im u leđa iz mitraljeza i automatske puške. Marijan Pečirko tom prigodom je ubijen; ubijeno ih je 17. Srećom nisu svi ubijeni, šestero ih je uspjelo preživjeti strijeljanje, bili su većina ranjeni, ali ipak živi, hvala Bogu, da mogu govoriti što su preživjeli. Logoraši, koji su bili zarobljeni u Vojarni «Vasilj Gaćeša» u Petrinji, koji su preživjeli i pakao logora Glina, potresno svjedoče o strahotama u Petrinji. Svjedočenja o zakapanju ubijenih po Petrinji, naći ćete u njihovim osobnim izjavama. Po gradu su sakupljali mrtve u kamione, kojima su odvoženi na i zakapani u masovne grobnice na području grada Petrinje. U Petrinji je tada ubijeno mnogo civila i branitelja, koji su zakapani u masovne grobnice. Kako je prošlo više tjedana od strijeljanja ovih branitelja kod Vile Gavrilović do njihovog zakapanja, bili su u raspadajućem stanju. Odlučeno je da ih se zakopa na mjestu pogibije, što je i učinjeno. Poginuli kod Vile Gavrilović ekshumirani su iz masovne grobnice 25. rujna 1995. godine. Marijan Pečirko identificiran je u siječnju 1998. godine. Pokopan je na mjesnom groblju u Petrinji, 4. veljače 1998. godine. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske dodijeljen mu je posmrtno čin časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992. i Redom Petra Zrinskog I Frana Krste Frankopana, s posrebrenim pleterom.
Milivoj Rogulja
Rođen je u Sisku 6. prosinca 1965. godine, sin Milana i Šime rođene Marčinko.
Bio je oženjen Elvirom, otac jednog sina Davora, rođenog 1991. godine. Kao dragovoljac uključio se u obrambeni Domovinski rat. Zarobljen je u Petrinji, na području Vile Gavrilović i Nove bolnice u Petrinji, gdje je istog dana strijeljan. Pokopan je, prema svjedočenjima logoraša zatvorenim u Vojarni „Vasilj Gaćeša“, u masovnu grobnicu ispred vikendica. Ekshumiran je 25. rujna 1995. godine. Identificiran je u Zagrebu u svibnju 1996. godine. Pokopan je na groblju Viktorovac u Sisku 12. lipnja 1996. godine. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992. i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, s pozlaćenim pleterom. Dobitnik je Priznanja Sisačko-moslavačke županije. Napomena: U nekim izvorima se navodi da je nestao u Petrinji 14. rujna 1991. godine
Mišo Svoboda
Rođen u Poveliću, kod Srpca, u Bosni i Hercegovini, 9. siječnja 1953. godine, sin Karla i Jelene rođene Ačić.
Bio je oženjen Ilonkom Svoboda, rođenom Tomik. Otac jednog sina Damira, rođenog 1976. godine. Početkom Domovinskog rata uključuje se u postrojbe Zbora narodne garde Petrinja, 5. kolovoza 1991. godine. Prigodom napada na Petrinju, na području Nove bolnice, u ranim jutarnjim satima 16. rujna 1991. godine, Mišo je zarobljen od srpskih paravojnih formacija. Njega i njegove suborce držali su zarobljene ispred vikendice Dragana Čičića. Prema izjavama svjedoka preživjelih logoraša, cijeli dan se čekalo Dragana Sanadera, da dođe i izda nalog što sa zarobljenicima. Sanader došao je predvečer istog dana i izdao nalog za likvidaciju. Dragan Sanader je sa svojom Izvidničko diverzantskom grupom proveo likvidaciju svih zarobljenika. Likvidaciju su provodili tjerajući ih po trojicu da bježe niz brdo, ubijali su ih pucajući im u leđa. Mišo Svoboda, tom je prilikom ubijen sa svojim suborcima. Logoraši koji su bili zarobljeni u Vojarni «Vasilj Gaćeša» u Petrinji i koji su preživjeli pakao logora Glina, svjedoče o strahotama i zakapanju ubijenih po Petrinji. Sakupljali su mrtve u kamione, kojima su odvoženi na zakapanje u masovne grobnice na području grada Petrinje. Kako je prošlo nekoliko tjedana od likvidacije branitelja kod Vile Gavrilović, do njihova zakapanja, bili su u raspadajućem stanju. Odlučeno je da ih se zakopa na mjestu pogibije, što je i učinjeno. Poginuli kod Vile Gavrilović, ekshumirani su iz grobnice 25. rujna 1995. godine. Mišo Svoboda identificiran je u Zagrebu na Zavodu za sudsku medicinu 1995. godine. Pokopan je na mjesnom groblju Sv. Benedikta u Petrinji, 24. listopada 1995. godine. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske dodijeljen mu je posmrtno čin časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992. i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Branimir Tomašić
Rođen je u Pešćenici 9. lipnja 1964. godine, sin Stjepana i Ane, rođ. Ježovit.
Bio je oženjen Andreom, rođenom Tomašić. Nisu imali djece. Od 1. rujna 1991. godine bio je pripadnik 120. Brigade Ban Toma Bakač. Zarobljen je i strijeljan u Petrinji kod „Vile Gavrilović“ 16. rujna 1991. godine, s cijelom skupinom zarobljenika. Zakapanje su izveli logoraši zatočeni u Vojarni „Vasilj Gaćeša“, na mjestu masakra, nekoliko tjedana kasnije. Branimir Tomašić ekshumiran je 25. rujna 1995. godine iz masovne grobnice pokraj mjesta strijeljanja pored vikendice Dragana Čičića i Vile Gavrilović u Petrinji. Nakon duljeg postupka identificiran je u Zagrebu. Pokopan je na mjesnom groblju u Pešćenici 14. svibnja 1998. godine. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske posmrtno mu je dodijeljen čin časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992. i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, s pozlaćenim pleterom.
Radoslav Tutić
Rođen je u Sisku 23. veljače 1966. godine, sin Vlade i Mare rođene Starčević.
Bio je oženjen Davorkom, rođenom 1965. godine. Nisu imali djece. Kao dragovoljac uključio se u hrvatski Domovinski rat. Raspoređen je u obranu na području grada Petrinje. Zarobljen je i strijeljan zajedno sa svojim suborcima u Petrinji kod Vile Gavrilović 16. rujna 1991. godine. Zakapanje u masovnu grobnicu izveli su, nekoliko tjedana kasnije, logoraši, zarobljeni u Vojarni „Vasilj Gaćeša“ u Petrinji. Ekshumiran je 25. rujna 1995. godine kod Vile Gavrilović u Petrinji. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske posmrtno mu je dodijeljen čin časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992. i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, s pozlaćenim pleterom i ugraviranom posvetom. Dodijeljena mu je Povelja zahvalnosti Sisačko-moslavačke županije.
Ivica Žgela
Rođen u Slunju 25. srpnja l965. godine, sin Ivana i Marice rođene Nakić.
Živio je u Zagrebu. Bio je oženjen suprugom Zdenkom, otac jednog djeteta, kćeri Kristine, rođene 1991. godine. Početkom Domovinskog rata kao djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova bio je raspoređen na petrinjsko bojište, na području Vile Gavrilović. U ranim jutarnjim satima 16. rujna 1991. godine, Ivica Žgela je zarobljen od srpskih paravojnih formacija. Njega i njegove suborce su držali zarobljene ispred vikendice Dragana Čičića. Morali su ležati potrbuške, tko je podigao glavu, dobio je batine. Prema saznanjima, cijeli dan se čekalo Dragana Sanadera, da dođe i izda nalog što sa zarobljenicima. Sanader je došao predvečer 16. rujna 1991. godine i izdao nalog za likvidaciju. Sa svojom Izvidničko-diverzantskom grupom proveo je likvidaciju svih zarobljenika. Likvidaciju su provodili tjerajući ih trojicu po trojicu po zapovijedi da bježe niz brdo. Ubijali su ih pucajući im u leđa iz mitraljeza i automatske puške. Ivica Žgela tom je prilikom ubijen. Strijeljano ih je osamnaest logoraša. Srećom, od njih dvadeset četvero, šestero ih je uspjelo preživjeti strijeljanje. Većina su bili ranjeni, ali ipak živi. Logoraši, zarobljeni u Vojarni «Vasilj Gaćeša», koji su preživjeli pakao logora Glina, svjedoci su stravičnih zločina u Petrinji. Zakapali su ubijene, sakupljali su mrtve po gradu u kamione, kojima su odvoženi u masovne grobnice na području Petrinje. U Petrinji je tada ubijeno mnogo civila i branitelja koji su zakapani u masovne grobnice. Kako je prošlo više tjedana od pogibije branitelja kod Vile Gavrilović, do dolaska logoraša za njihovo zakapanje, bili su u gotovo raspadajućem stanju. Odlučeno je da ih se zakopa na mjestu pogibije, što je i učinjeno. Poginuli kod Vile Gavrilović ekshumirani su iz grobnice 25. rujna 1995. godine. Ivica Žgela identificiran je 24. veljače 2004. godine. Pokopan je u Aleji branitelja na groblju Mirogoj u Zagrebu
Vlado Žugaj
Rođen je u Glini 28. svibnja 1960. godine, sin Ivana i Bare rođene Jažeta.
Bio je oženjen Milicom Žugaj, rođenom Maljković. Otac je triju kćeri, Mirjane, rođene 1982., Vlatke, rođene 1988 i Marine, rođene 1989. godine. Početkom Domovinskog rata uključuje se u postrojbe Zbora narodne garde Petrinja, 5. kolovoza 1991. godine. Zarobljen je od srpskih četničkih paravojnih formacija, na području Nove bolnice - Vile Gavrilović, u ranim jutarnjim satima 16. rujna 1991. godine. Njega i njegove suborce, držali su zarobljene ispred vikendice Dragana Čičića. Prema izjavama preživjelih logoraša, cijeli dan se čekalo Dragana Sanadera, da dođe I izda nalog što sa zarobljenicima. Došao je predvečer, istog dana i izdao nalog za likvidaciju. Sanader je sa svojom četničkom grupom, proveo likvidaciju svih zarobljenika. Likvidaciju su provodili tjerajući ih po trojicu da bježe niz brdo, ubijali su ih pucajući im u leđa iz mitraljeza i automatske puške. Vlado Žugaj tom je prilikom ubijen. Ubijeno ih je sedamnaest. Srećom, šestero je uspjelo preživjeti strijeljanje, većina su bili ranjeni, ali ipak živi. Logoraši, zarobljeni u Vojarni «Vasilj Gaćeša» u Petrinji preživjeli su pakao logora Glina, svjedoče o strahotama i zakapanju ubijenih po Petrinji. Sakupljali su po gradu mrtve, u kamione, odvozeći ih na zakapanje u masovne grobnice na području grada Petrinje. Prošlo je nekoliko tjedana od strijeljanja branitelja, zarobljenika logoraša kod Vile Gavrilović, do dolaska ekipe za zakapanje. Tijela ubijenih su bila u raspadajućem stanju. Odlučeno je da ih se zakopa na mjestu pogibije, što je i učinjeno. Ubijeni kod Vile Gavrilović Petrinja ekshumirani su iz masovne grobnice 25. rujna 1995. godine. Vlado Žugaj je identificiran u siječnju 1998. godine u Zagrebu. Pokopan je na mjesnom groblju u Petrinji, 4. veljače 1998. godine. Ukazom Ministra obrane Republike Hrvatske dodijeljen mu je posmrtno čin časničkog namjesnika. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u Domovinskom ratu odlikovan je posmrtno Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992. i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, sa srebrnim pleterom.
Iz masovne grobnice kod vile Gavrilović, jedna osoba nije identificirana.
Vila ”Gavrilović“, Petrinja
Ako se masovne grobnice poimaju kao neosporiv dokaz etničkog čišćenja, područje Banovine može se smatrati prvim neoborivim dokazom počinjenog etničkog čišćenja nad Hrvatima i osobama nesrpske narodnosti tijekom Domovinskog rata.
Pojavi masovnih grobnica na području Petrinje prethodilo je kompliciranje sigurnosne situacije na području Banovine te homogeniziranja pobunjenog srpskog stanovništva nezadovoljnog demokratskim promjenama i uspostavom demokratske vlasti u Republici Hrvatskoj. Aktivno uključivanje JNA u oružanu pobunu imalo je višestruk pozitivan psihološki učinak na srpsko stanovništvo na Banovini pa tako, u vojnom smislu, znatno nadmoćnije snage svoje ofenzivno djelovanje započele su napadima na civilno stanovništvo u mjestima Kraljevčani, Pecki, Dragotinci i Hrvatski Čuntić te druge, a koje je završilo pogibijom i protjerivanjem dijela hrvatskog stanovništva. Iako se okupacija Petrinje može promatrati u tri faze – tri napada: 2., 16. i konačno 22. rujna, jedan od ključnih upravo je 16. rujna kad tenkovske i druge jedinice JNA iz vojarne ”Vasilij Gaćeša“ i ”Šamarica“ predvođene Slobodanom Tarbukom (zapovjednik garnizona Petrinja) prvo topničkom i minobacačkom, a onda tenkovskom vatrom uništava kulturni i svaki drugi identitet Petrinje te njezinih stanovnika.
Skupina mladića, pripadnika 120. sisačke brigade HV-a te pripadnici zagrebačkog MUP-a, nalazili su se 16. rujna 1991. na istaknutom položaju Nove bolnice u Petrinji kad su ostali ”odsječeni“ od samog grada te okruženi vojskom JNA kao i pripadnicima lokalne teritorijalne obrane. Pridružuje im se nekoliko lokalnih branitelja ZNG-a Petrinja koji su ostali braniti svoja ognjišta s ciljem pronalaska mogućeg pravca izvlačenja iz okruženja koje je tako onemogućavalo povratak u Petrinju. Dio branitelja i policajaca ostao je na položaju dok je drugi dio, njih najmanje 20, krenulo u povlačenje prema šumi u pravcu vile ”Gavrilović“:
Neprijateljska zasjeda
Neposredno prije ceste za vilu ”Gavrilović“ iznenada su ih zarobili i razoružali pripadnici neprijateljske, izviđačke postrojbe kojom je zapovijedao Dragan Sanader te odvedeni preko ceste do vikendice Dragana Čičića. Ondje su izloženi sustavnom psihofizičkom zlostavljanju, a nakon što su skinuti do pasa te su im oduzeti vrijedni osobni predmeti, naredili su im da potrbuške legnu na zemlju. Prvo usmrćivanje odvilo se po sistemu dizanja u skupinama po trojica branitelja i s dva šarca M53 ustrijeljeni su u leđa. Sljedećim skupinama naređeno je bježanje te su ubijeni u pokušaju bijega. Četvorica su se uspjela spasiti koristeći pomutnju i sumrak pritajenjem među posmrtnim ostacima svojih suboraca. Nakon smaknuća, posmrtni ostaci hrvatskih branitelja i policajaca ostali su ležati te nakon nekoliko dana rovokopačem ukopani u grobnicu na mjestu gdje su i ubijeni.
Sve do 1995. godine, nadležna tijela Republike Hrvatske, iako osnovana već u samom jeku rata 1991. godine, nisu bila u mogućnosti provoditi ekshumacije na okupiranom području. Tek nakon Bljeska i Oluje, u listopadu 1995. godine, Republika Hrvatska počela je samostalno provoditi ekshumacije na tek oslobođenom području.
U razdoblju neposredno nakon rata, provedbu ekshumacija nadzirali su predstavnici međunarodnih organizacija pa tako u slučaju ekshumacije masovne grobnice kod vile ”Gavrilović“ bili su prisutni akreditirani predstavnici tadašnje Europske zajednice.
U skladu s odlukom Vlade RH da se počne s postupkom lociranja, ekshumacije i identifikacije poginulih osoba, koje se nalaze u masovnim grobnicama na području Banovine i zapadne Slavonije, 14. rujna 1995. godine, u predmetu provođenja istražne radnje ekshumacije posmrtnih ostataka pripadnika ZNG-a koji su poginuli u ratnom sukobu dana 16. rujna 1991. godine na području vile ”Gavrilović“ odnosno nedaleko od vikendice u vlasništvu Dragana Čičića, donesena je naredba o ekshumaciji na području vile ”Gavrilović“.
Početak postupka ekshumacije i identifikacije
Postupak ekshumacije započeo je 13. rujna 1995. godine u jutarnjim satima, a mjesto događaja locirali su i osigurali pripadnici PP Petrinja te pripadnici Hrvatske vojske. Predstavnici Radne grupe za lociranje, ekshumaciju i identifikaciju masovnih grobnica na području Banovine i zapadne Slavonije osigurali su potrebnu mehanizaciju i radnike za iskop. Iskapanje su započeli najprije ručno, ali nakon određene dubine nisu našli posmrtne ostatke. Zbog toga je dopremljena mehanizacija i u blizini mjesta na koje je pokazao svjedok, izvučena je žica sa zavezanim čizmama, kostima potkoljenice i bedrenim kostima. Na dubini od 80 cm pronađeni su prvi posmrtni ostaci.
Tijekom trajanja neprijateljske okupacije Banovine posmrtne ostatke nije bilo moguće ekshumirati pa je to otežalo tadašnji postupak jedine moguće klasične identifikacije. Tako su u prvom redu ekshumirani posmrtni ostaci 15 hrvatskih branitelja i policajca, homogene skupine u rasponu dobi od 22 do 49 godina uz pretpostavku kako su ekshumirani i posmrtni ostaci još dvije, tada neidentificirane osobe. Neposredno nakon ekshumacije, pristupilo se klasičnoj identifikaciji koja se oslanja na prepoznavanje osobnih predmeta, visine, zubnog statusa, zaživotnih trauma koje ostavljaju tragove na tijelu i sl. Ovom metodom identificirano je šest osoba, čija su tijela predana obiteljima te pokopana u obiteljske grobnice.
Najtočnija, a time i najpouzdanija metoda identifikacija, ona putem DNK analize, tek je bila u začecima. Važno je napomenuti kako je sreća u nesreći da se za vrijeme rata 90-ih godina na našim prostorima, ali i u susjednim zemljama, silom prilika počela razvijati forenzika, odnosno forenzična patologija i antropologija. Iz zapisnika Sudske medicine i kriminalistike, zabilježeni su neki od prvih pokušaja uzorkovanja koštanog i dentalnog materijala u svrhu DNK identificiranja osoba stradalih na ovaj način.
Naime, od 1998. – 2012. godine nastavljeni su pokušaji utvrđivanja identiteta stradalih na vili ”Gavrilović“. Što je tehnologija više napredovala, metodologija uzorkovanja i analiza se poboljšavala. Kontinuirano praćenje razvoja te primjena novih saznanja i metoda rada te ulaganje u tehnologiju i ljudstvo pridonijeli su kontinuiranom praćenju pokušaja identifikacija osoba koje se vode kao nestale. Zbog navedenog, tijekom godina utvrđeno je kako klasične metode nisu bile dostatne, odnosno kako je na slučaju vile ”Gavrilović“ moguće i potrebno primijeniti nove spoznaje kako bi se sa sigurnošću potvrdio identitet stradalih osoba.
Primjena novih forenzičko-antropoloških metoda identifikacije
Prije primjene novih metoda, 15 osoba bilo je pokopano, dok su se dvije osobe vodile kao neidentificirane. Kako bi se primjena inovativnih metoda iz forenzičke antropologije mogle provesti nad posmrtnim ostacima s lokacije, bilo je potrebno provesti reekshumaciju svih posmrtnih ostataka. Ministarstvo hrvatskih branitelja na inicijativu ministra Tome Medveda i Uprave za zatočene i nestale, koordiniralo je postupkom, nimalo lakim za obitelji već pokopanih osoba, međutim sve su obitelji dale pristanak te je proces započeo u veljači 2019. godine. U proces su bili uključeni djelatnici MHB-a, MORH-a, Sudske medicine i kriminalistike te studenti Sveučilišta u Zagrebu.
Tijekom 2019. godine, a nakon reekshumacije svih posmrtnih ostataka, započela je završna obrada nad posmrtnim ostacima. Utvrđeno je kako se radi o ukupno 16 osoba, od kojih jedna do tada nije imala potvrdu identiteta. Proces je započeo slaganjem svih posmrtnih ostataka, bilježenjem poduzetog nad svakim pojedinim slučajem, a svi uključeni u prethodne procese ustupili su relevantnu dokumentaciju te su uzeti DNK uzorci koji su poslani na analizu. Sveukupno je izuzeto 53 uzorka čija se analiza provela u DNK laboratoriju Sudske medicine i kriminalistike u Zagrebu. Izrađeni su posebni antropološki obrasci prilagođeni praćenju složenog postupka na kojima su zabilježe sve DNK reasocijacije, ali i morfološko-fizičke reasocijacije. To znači kako se samo putem DNK rezultata nisu mogla spojiti sva tijela, već se putem fizičkih karakteristika, zahvaljujući iskustvu stručnih osoba, provelo kompletiranje koštanih elemenata na svakom od tijela.
Završni rezultat, koji je predstavljen obiteljima od svih uključenih u proces, bio je završetak jedne od najsloženijih obrada nad masovnom grobnicom ikad poduzetom s nevjerojatnim rezultatom, a to je pozitivna identifikacija jedne osobe koja se dotad vodila kao nestala te DNK potvrdama identiteta ostalih 15 osoba, pridruživanjem svih koštanih elemenata koji pripadaju svakoj osobi pojedinačno te ponovnim ispraćajem na vječni počinak u svoje obiteljske grobnice.
Tekst i foto: Ana Filko, Ana Mikulka
Jedan je od prepoznatljivih simbola Domovinskog rata, koji se podiže na mjestu masovnih grobnica, spomenik Ranjena golubica – monumentalni komad poliranog crnog granita sa simbolom križa i golubice (zaustavljene u letu). Spomenik je rad akademskog kipara Slavomira Drinkovića (1951. – 2016.). Prva je Golubica podignuta 1998. na Ovčari, do danas širom Hrvatske osamdesetak, što jasno svjedoči o surovosti agresije i počinjenim ratnim zločinima.