ĆELIJE
Radi očuvanja trajne uspomene na hrvatske branitelje i civile – žrtve iz Domovinskog rata stradale u pojedinačnim ili masovnim pogubljenjima tijekom velikosrpske agresije , Republika Hrvatska, dostojno je, prepoznatljivim spomen-obilježjem, označila mjesta koja trajno svjedoče o žrtvi podnesenoj u Domovinskom ratu.
Golubica je ponos i tuga. Ponos jer su hrabro branili svoj dom i državu...tuga jer su dali ono najvrijednije što su imali - svoj život. Hrvatski branitelji, civili, još uvijek neidentificirane žrtve, nisu tek slagalica brojeva, za statistiku i usporedbe, oni su Ivan, Kata, Stjepan, Mara, Ante... Najmanje što možemo učiniti jest očuvati uspomenu na sve njih – da se ne zaboravi.
Posjetom ovom mjestu zakoračili ste u sudbinu čovjeka, zakoračili ste u potvrđenu istinu, postali ste dio povijesti koja se ne zaboravlja.
Spomen-obilježje
„Ranjena golubica”
Masovne grobnice
Na području mjesta Ćelije, otkrivene su 2 masovne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci ukupno 30 osoba, od kojih su završno idenificirani posmrtni ostaci 27 osoba, hrvatskih branitelja i civila, kako slijedi:
1. Masovna grobnica Ćelije, groblje, lokacija 1 - ekshumacija provedena 23.02.1998.; ekshumirani posmrtni ostaci 14 osoba, identificirani posmrtni ostaci 12 osoba.
2. Masovna grobnica Ćelije, iza katoličkog groblja, lokacija 1 - ekshumacija provedena 14.10.1998., ekshumirani posmrtni ostaci 16 osoba, identificirani posmrtni ostaci 15 osoba.
Osim toga, otkriveno je 5 pojedinačnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci daljnjih 5 osoba, od kojih su identificirani posmrtni ostaci 5 osoba.
Na spomen obilježju postavljenom u rujnu 1999. na mjesnom groblju u Ćelijama, navedeni su zbirni podaci o žrtvama ekshumiranim iz masovnih i pojedinačnih grobnica. Tako tekst na spomen obilježju glasi;
"U SPOMEN NA 32 HRVATSKA BRANITELJA I CIVILA POGUBLJENIH U LISTOPADU 1991. GODINE U VELIKOSRPSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU, HRVATSKI NAROD, 1999."
UBIJENI I IDENTIFICIRANI
ĆELIJE, GROBLJE, LOKACIJA 1 -
MASOVNA GROBNICA
Zoran Anđal
rođ. 1967.
Stevo Bačić
rođ. 1949.
Franciska Bogović
rođ. 1922.
Haso Brajić
rođ. 1933.
Željko Filipčić
rođ. 1966.
Ivan Forjan
rođ. 1951.
Darko Kušić
rođ. 1968.
Čedomir Predojević
rođ. 1954.
Dražen Štimec
rođ. 1970.
Ivan Zelember
rođ. 1934.
Pavo Zemljak
rođ. 1934.
Vladimir Zemljak
rođ. 1967.
ĆELIJE, IZA KATOLIČKOG GROBLJA, LOKACIJA 1 - MASOVNA GROBNICA
Ivica Astaloš
rođ. 1964.
Jakob Barbarić
rođ. 1931.
Josip Bence
rođ. 1925.
Pavo Bereš
rođ. 1927.
Tomo Curić
rođ. 1937.
Josip Debić
rođ. 1946.
Antun Kalozi
rođ. 1929.
Nikola Kalozi
rođ. 1952.
Ivan Kućan
rođ. 1947.
Ivan Mihaljev
rođ. 1955.
Mihajlo Pap
rođ. 1966.
Stjepan Senaši
rođ. 1935.
Josip Senaši
rođ. 1967.
Marko Tolić
rođ. 1932.
Josip Vaniček
rođ. 1951.
ĆELIJE, POJEDINAČNE GROBNICE
Josip Hodak
rođ. 1936.
Mehmed Ibrić
rođ. 1935.
Marijan Pleteš
rođ. 1963.
Jure Šarić
rođ. 1927.
Tomas Topalović
rođ. 1977.
Ćelije – prvo hrvatsko selo uništeno u Domovinskom ratu
7/9. Srpnja 1991. Četnici i ‘JNA’ počinili prvi masovni zločin etničkog čišćenja u Europi nakon drugoga svjetskog rata.
Ćelije – većinsko hrvatsko selo u istočnoj Slavoniji (općina Trpinja, Vukovarsko-srijemska županija) od oko 180 stanovnika, prvih je dana srpnja 1991. godine razoreno, opljačkano i spaljeno, a iz njega su protjerani svi njegovi žitelji. Učinili su to zajedničkim snagama pripadnici “JNA”, četnici i srpski dobrovoljci (domaći teroristi, s pojačanjem iz Srbije).
Bio je ovo prvi slučaj etničkog čišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i taj je barbarski čin zgrozio svjetsku javnost. Mada je već masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja) najavio krvavi rat i otkrio zloćudnu narav agresora, Hrvatska je ostala zatečena takvom brutalnošću i promatrala s nevjericom ono što se događa u istočnoj Slavoniji.
Najjači udar na selo koje se nije imalo čime braniti (mada su žitelji nastojali zadržati agresora i obraniti svoje domove) uslijedio je u nedjelju 7. srpnja 1991. godine (upravo na dan koji se do tada u Srbiji slavio kao “dan antifašističkog ustanka”) i to iz svih raspoloživih topničkih oruđa.
Ćelije su povremeno napadane od svibnja, ali su agresorske snage u njih ušle tek 9. srpnja, a u svijet su otišle slike razorenih i spaljenih kuća i stoke koja luta opustošenim ulicama i okolicom. Za ovaj se zločin doznalo zahvaljujući hrabrim novinarima Osječkog tjednika (prije svega Dariju Hećimoviću i njegovim suradnicima) koji su se uspjeli probiti na mjesto zločina neposredno nakon progona stanovnika sela.
Ćelije su bile “kost u grlu” agresoru, budući da su se nalazile na važnom opskrbnom smjeru od Osijeka prema Vukovaru, a uz sve to ovo je bilo većinsko hrvatsko mjesto odano novoj demokratski uspostavljenoj vlasti koja je na temelju općenarodnog referenduma (25. lipnja 1991. godine) donijela odluku o samostalnosti Republike Hrvatske. Ćelije su potpuno okružene već 4. srpnja (kad je otpočela i opsada Vukovara), a glavni smjer napada je išao iz obližnjih sela: Bobote i Silaša u kojima su bile koncentrirane jake snage domaćih srpskih terorista, četnika iz Srbije i “JNA”.
Strategija spaljene zemlje, masovnih zločina, progona civila i etničkog čišćenja bili su sastavnim dijelom plana koji je u konačnici trebao dovesti do ostvarenja cilja zacrtanog u Beogradu – stvaranja “Velike Srbije” i napadači nisu birali sredstva kako bi to postigli. Tako se “narodna vojska” (koja se kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata dičila svojom “antifašističkom” borbom i tradicijom) priklonila velikosrpskoj ideji i postala predvodnica teritorijalnih osvajanja. Kokarda i petokraka – četničke vojvode i oficiri i podoficiri “JNA” – u istom stroju i na istom krvavom poslu, u agresiji na sela i gradove, na nenaoružane građane s namjerom istrebljenja svega što nije srpsko.
S razaranjem i spaljivanjem ovog sela i progonom njegovih žitelja započela je kampanja etničkog čišćenja istočne Slavonije koja će sljedećih mjeseci te ratne 1991. godine dobiti još drastičnije oblike i nastaviti se s Daljem, Aljmašom, Erdutom, Vukovarom, Borovom Naseljem, Ilokom, Bapskom, Tovarnikom, Sotinom…Isto se to, nažalost, u to vrijeme događalo i na Banovini, Kordunu, u sjevernoj Dalmaciji, Lici i svim drugim krajevima što su ih zaposjele srpske snage.
HRT - ĆELIJE SPALJENO SELO,
TV prilog o novinaru "Osječkog tjednika" DARIJU HEĆIMOVIĆU
Dana 22. ožujka 1992. godine ruski bataljun UNPROFOR-a otkrio je u Tordincima (kod Vinkovaca), nedaleko od katoličke crkve masovnu grobnicu u kojoj je bilo 208 posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Žrtve su bile pobacane u jamu skupa s uginulim životinjama.
Poslije mirne reintegracije i povratka u ovaj dio istočne Slavonije, osim spomenute masovne grobnice u Tordincima, pronađeno je: u Ćelijama 32 posmrtna ostatka, u Antinu 17 i Korođu 4; ukupno 261 žrtva.
Daljnjim istraživanjima utvrđeno je kako su već 21. rujna 1991. godine pripadnici “Teritorijalne odbrane” tzv. SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem predvođeni poznatim zločincem angažiranim od srbijanskog SDB-a Željkom Ražnatovićem Arkanom, u masovnu grobnicu u Ćelijama bacili tijela 11 žrtava iz zatvora u Dalju, a 11. studenoga iste godine još 5 tijela zarobljenih civila iz Klise (kod Osijeka) koji su bili nasilno odvedeni na “ispitivanje” u “Centar za obuku” srpske paravojske u Erdutu (što je bila baza Ražnatovića i njegovih zločinaca).
U prikrivanju zločina i premještanju posmrtnih ostataka (što je bila uobičajena praksa agresora kako u Hrvatskoj tako i u BiH – kako bi se zameo trag zločinima i otežala identifikacija) sudjelovao je i Boro Ivanović zvani Konj, pukovnik “JNA”, najodgovorniji za napad na selo Ćelije, koji je kao zapovjednik 12. mehanizirane proleterske brigade imao kontrolu i nad domaćim “teritorijalcima”, četnicima i dobrovoljcima iz Srbije. Osim zločina u Ćelijama, Ivanović je bio odgovoran i za brojne druge zločine i razaranja (Tordinci, Orlovnjak, Laslovo, Ernestinovo, Palača, Antunovac).
ŽDO u Osijeku je 2013. godine optužilo Boru Ivanovića (koji je zbog zasluga u etničkom čišćenju istočne Slavonije bio unaprijeđen u general-potpukovnika) za ratni zločin. U optužnici je navedeno kako je kao zapovjednik spomenute postrojbe “JNA” koji je u isto vrijeme imao efektivnu kontrolu nad srpskim “teritorijalcima” i dobrovoljcima iz Srbije, u razdoblju od 7. srpnja do 7. prosinca 1991. godine zapovjedio da:
“protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta.”
Ivanovića se također teretilo za nepoduzimanje mjera u sprječavanju i kažnjavanju zločina što su ih počinili oni kojima je zapovijedao. U optužnici je navedeno kako je pri okupaciji Tordinaca ubijeno 22 civila, te odvedeno još 11 stanovnika koji su najprije fizički i psihički zlostavljani i potom prebačeni u logor Begejci (na teritorij Srbije, u blizinu Zrenjanina), zapovjedio je neselektivne topničke napade na selo Ćelije (7. srpnja 1991.), a nakon što su žitelji pobjegli, dopustio pljačku njihove imovine, palež i rušenje kuća, nakon čega su objekti u selu iskorišteni kao ciljevi za uvježbavanje topničko-raketnih napada. Ćelije su tako sravnjene sa zemljom. Ivanovića se teretilo i za to da je u razdoblju od 4. rujna do prosinca 1991. godine u okupiranom Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu i Antunovcu propustio sprječiti zatvaranje, zlostavljanje i ubijanje civila te zarobljenih pripadnika ZNG. Nesporno je utvrđeno kako su njemu podređeni pripadnici postrojbi ubili 22 civila, a još 5 mučili i zlostavljali.
O kakvom se patološkom zločincu radilo kad je u pitanju Boro Ivanović Konj, svjedoči i sljedeći primjer.
Na samome početku rata bio je zapovjednik “bijele vojarne” tadašnje “JNA” u Osijeku. Prema svjedočenjima regruta (ročnih vojnika) koji su bili na službi u njegovoj postrojbi, on je 2. rujna 1991. godine zapovjedio vojniku Mevludinu Kuliću i još trojici njegovih kolega (ročnika) da ubiju četvoricu zarobljenih hrvatskih civila, ali su oni to odbili. Dan kasnije, Ivanović je osobno ubio svu četvoricu vojnika, na spavanju. Kako bi prikrio ovaj zločin, obiteljima nisu dostavljene nikakve obavijesti niti izvješće o događaju.
Nakon što su njegovi ljudi zarobili četvoricu pripadnika Hrvatske vojske J.A. (1948.), S.E. (1960.), V.K. (1960.) i S.K. (1958.), po njegovoj su zapovijedi predani zločincu Željku Ražnatoviću Arkanu iako se jako dobro znalo da će biti ubijeni. Ove su žrtve nakon smaknuća bačene u masovnu grobnicu u Ćelijama. Ivanović je došao u Ernestinovo neposredno prije mirne reintegracije (1998.) i zapovjedio da se tijela žrtava iskopaju i prebace na drugu (nepoznatu) lokaciju, kojom prilikom su zarobili i iz vatrenog oružja usmrtili trojicu pripadnika Hrvatske vojske (M.G. rođ. 1963. i još dvojicu vojnika nepoznatog identiteta).
Dio teksta, autor : Zlatko Pinter, portal Kamenjar.comst
"Gdje su Ćelije ?"
O ovom je selu 20 godina poslije rata snimljen dokumentarni film “Gdje su Ćelije ?” u kojemu se među ostalim govori o tomu kako povratnici danas žive i kako mjesto izgleda, te kako teško podnose činjenicu da skoro svakodnevno susreću i one koji su te 1991. bili na suprotnoj strani, a zbog kojih su morali napustiti svoja ognjišta i domove.
HRT, Dokumentarni film "Gdje su Ćelije ?", godina proizvodnje 1998.
Ćelije, 106 br. HV-a, Osijek
- TV kalendar (HRT)
Mogući načini dojave informacija Upravi za zatočene i nestale
Telefonom za anonimne dojave - govorni automat
072/111-111
(Javljanje operatera Uprave - birajte 2
Snimanje poruke - birajte 3)
Pismom
Uprava za zatočene i nestale
Ministarstva hrvatskih branitelja
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
(s ili bez navođenja osobnih podataka pošiljatelja)
Elektroničkom poštom
uzndr@branitelji.hr
(Domovinski rat)
uzn2srpr@branitelji.hr
(Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje)
Osobno u prostorijama Uprave
U slučaju da pri dojavi informacija navedete podatke o sebi ili svom identitetu jamčimo da će Vaši osobni podaci biti zaštićeni.
Sve eventualne troškove vezane uz dojavu informacija nadoknadit će Vam Uprava za zatočene i nestale
MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA
Uprava za zatočene i nestale
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
telefon: 01/2308-759
telefaks: 01/6195-951
.png){kind=logo}