MIKLUŠEVCI
Radi očuvanja trajne uspomene na hrvatske branitelje i civile – žrtve iz Domovinskog rata stradale u pojedinačnim ili masovnim pogubljenjima tijekom velikosrpske agresije , Republika Hrvatska, dostojno je, prepoznatljivim spomen-obilježjem, označila mjesta koja trajno svjedoče o žrtvi podnesenoj u Domovinskom ratu.
Golubica je ponos i tuga. Ponos jer su hrabro branili svoj dom i državu...tuga jer su dali ono najvrijednije što su imali - svoj život. Hrvatski branitelji, civili, još uvijek neidentificirane žrtve, nisu tek slagalica brojeva, za statistiku i usporedbe, oni su Ivan, Kata, Stjepan, Mara, Ante... Najmanje što možemo učiniti jest očuvati uspomenu na sve njih – da se ne zaboravi.
Posjetom ovom mjestu zakoračili ste u sudbinu čovjeka, zakoračili ste u potvrđenu istinu, postali ste dio povijesti koja se ne zaboravlja.
Spomen-obilježje
„Ranjena golubica”
Masovna grobnica
Masovna grobnica u Mikluševcima, mjesno groblje, otkrivena je 19.04.1999. godine.
U masovnoj grobnici su pronađeni posmrtni ostaci 3 osobe koje su identificirane.
Osim toga, otkrivene su 3 pojedinačne grobnice iz kojih su ekshumirani i identificirani posmrtni ostaci 3 osobe.
Na spomen obilježju postavljenom u listopadu 2015. na mjesnom groblju u Mikluševcimam, navedeni su zbirni podaci o žrtvama ekshumiranim iz masovne i pojedinačnih grobnica. Tako tekst na spomen obilježju glasi;
"U SPOMEN NA 6 HRVATSKIH BRANITELJA I CIVILA POGUBLJENIH OD 1991. DO 1993. GODINE U VELIKOSRPSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU,
HRVATSKI NAROD, 2015."
UBIJENI I IDENTIFICIRANI
MIKLUŠEVCI, MJESNO GROBLJE - MASOVNA GROBNICA
Veronika Holik
rođ. 1925.
Julian Holik
rođ. 1928.
Mihajlo Holik
rođ. 1949.
MIKLUŠEVCI - POJEDINAČNE GROBNICE
Petar Stracenski
rođ. 1919.
Marta Stracenski
rođ. 1925.
Nikola Šimko
rođ. 1963.
Tragična sudbina Mikluševaca
Pobunjeni Srbi, potpomognuti JNA, 8. listopada 1991. godine okupirali su ovo malo i mirno selo, naseljeno uglavnom Rusinima, a većina stanovništva napušta selo. Tijekom Domovinskog rata svoje živote u obrani domovine položilo je 9 mještana naselja.
Dana 18. svibnja 1992. godine , štab tzv. TO Mikluševci organizirano su sproveli protjerivanje sveg nesrpskog stanovništva iz tog mjesta. Prije samog odlaska, uz prijetnju oružja, osobe su morali potpisati izjavu u kojoj je stajalo da selo napuštaju dobrovoljno, te da svu svoju imovinu ostavljaju vlastima tadašnje tzv. “SAO Krajine”.
Dana 2. studenog 1997. godine skupina Mikluševčana prvi puta nakon šest godina okupacije autobusom posjećuje svoje razrušeno selo te mjesno groblje. (snimka dolje)
MIKLUŠEVCI 1990 - 1997, - Povratak uz molitvu u svoje selo (Izvor: YouTube)
Optužnica za tzv. mikluševačku skupinu
Podignuta u Osijeku prije 1998. godina, prvotno je obuhvaćala 35 osoba optuženih za genocid. Tijekom godina, 11 optuženih je umrlo, za 10 se odustalo od progona, a optužnica je mijenjana osam puta.
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru, 5. veljače 2009. godine, osudilo je dvanaestoricu osoba za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Kazne su se kretale od 4 do 15 godina zatvora.
(Jugoslav Mišljenović 6 godina, Milan Stanković 6 godina, Dušan Stanković 6 godina, Petar Lenđer 15 godina, Zdravko Simić 4 godine, Joakim Bučko 4 godine, Mirko Ždinjak 6 godina, Dragan Ćirić 6 godina, Zdenko Magoč 4 godine i 6 mjeseci, Jovan Cico 15 godina, Đuro Krošnjar 6 godina, Janko Ljikar 4 godine i 6 mjeseci.)
ZLOČIN U MIKLUŠEVCIMA
Izvještaji s rasprava - Izdvojena svjedočenja
(Zapisnik svjedočenja sadrži 50 stranica teksta i više desetaka svjedoka)
SVJEDOK 1
21. rujna 1991. godine u selo je došla JNA, no, nakon pregovora o predaji oružja se JNA povukla na pustaru Opatovac. U pregovorima su sudjelovali Đuro Ljikar, Slobodan Anđelić, Joakim Lenđer, Rade Jeremić. Radi granatiranja sela u više navrata i zahtjeva da predaju oružje na pregovore je išao 4. listopada zajedno s Đurom Bikijem i Slavkom Hajdukom. Autom su išli u Čakovce. Na ulazu u Čakovce je bila barikada na kojoj je vršen pretres. Pred MZ i poštom bila je vojska, među prisutnima je prepoznao svoje mještane: braću Stankoviće i Živana Ćirića. Ćirić je došao s bombom, verbalno je napao Đuru Bikija. Maltretirali su ih od čega je svjedok zadobio lakše ozljede. Pregovori s pripadnikom JNA su trajali oko sat vremena, odvijali se pod prijetnjom mitraljeza u prostorijama MZ a. Zapravo su ih ispitivali o oružju a na kraju su dobili ultimatum da vrate oružje i da se selo preda. Simić, koji je bio u uniformi i naoružan, nije dopustio Slavku Hajduku izaći iz prostorije zato što je Hajduk bio pripadnik policije. Brzo po povratku svjedoka i Đure Bikija u Mikluševce počelo je granatiranje sela i panika stanovništva. Grupa od 40 osoba otišla je u šumu Jelaš, gdje su se zadržali 7-8 dana pa su se evakuirali. Njegova žena i djeca su ostali u selu, Jovo Cico ih je maltretirao, u kuću mu je bačena bomba. U periodu između 8. listopada i 18. svibnja su osim njegove obitelji i obitelji Bataković protjerane još neke osobe i obitelji ali ne zna da su bila masovna protjerivanja. Svjedok je čuo da je tijelo Slavka Hajduka pronađeno je u bunaru u Čakovcima, na udaljenosti kilometar od sela. Leševi ovaca su bačena na mrtva tijela šest osoba. Svjedok je rekao da posjeduje tekst o Mikluševcima iz časopisa „Ruskog slova“ štampanog u kritično vrijeme u Novom Sadu u kome Joakim Lenđera govori o radu TO, spiskovima i protjerivanju stanovništva.
SVJEDOK 3
U dvorište su bacali bombe, pucali u više navrata. Nakon što su morali otići iz kuće, uzet im je novac, ukupno 8000 DEM. Zvonko Senđorđi je priznao njezinu sinu Janku Pop i policiji, da je uzeo njihov novac. U svibnju 1992. godine je Joakim Bučko puškom pratio nju i supruga do škole gdje su morali doći. U kući je, nakon njihova izgona, ostalo pokućstvo, koje nakon povratka nisu zatekli. Njihovu stoku je uzeo Abdula Zoran. Prije izgona morali su potpisati da svu imovinu ostavljaju dragovoljno. U autobusu, kojim su voženi iz Mikluševaca, bilo je 120 ljudi, Đuro Krošnjar je naredio da svi u moraju dati novac. Ona i suprug imali su svatko po 3000 DEM, koje su morali dati.
SVJEDOK 2
Za Holikove zna da su ubijeni. Petar Lenđer je došao i rekao da idu u šumu Jelaš po tijela članova obitelji Holik, da su ubijeni. Po tijela su otišli drugo jutro, svjedok je vidio dio tijela Mihajla Holika. Njima su u kuću dolazili ljudi iz TO skoro svaki dan i ispitivali ih gdje su im sinovi. Petar Lenđer je po došao s puškom po prikolicu za potrebe TO. Također je dolazio popisivati koliko bikova imaju. Dušan Anđelić ih je tjerao da prodaju bikove što su oni odbili jer su se bojali da će ih ubiti kao i Holikove i uzeti novac. Živadin Ćirić je došao kod njih po žito. Nakon dolaska JNA u selo oduzeto im je osobno vozilo, Magoč i Ljikar su došli po prometnu dozvolu, išli su njihovim Golfom u Ruski Krstur. Dana 17/ 18. svibnja 1992. godine zapaljena im je obiteljska kuća, 18. svibnja 1992. godine istjerani su iz sela.
SVJEDOK 4
Drugoga dana, oko 16, 00 – 16,30 sati su Petar Lenđer i Janko Ljikar došli pred kuću njezina djeda Kirila Holika i megafonom objavili da su Holikovi mrtvi na Jelašu. Zbog policijskog sata nije otišla odmah na Jelaš, već sutradan sa djedom Kirilom Holikom, Eugenom Holikom i Mihajlom Bučkom. Roditelje i brata su našli u rupi šahta. Na Jelašu su zatekli Kirila Kiša. Misli da roditelji i brat nisu ubijeni na Jelašu jer tu nije primijetila tragova krvi. Majka je imala veću reznu ranu na vratu s desne strane, otac je imao ulaznu ranu od metka, bio je plav na desnoj strani grudi u gornjem dijelu blizu ramena, brat je imao veliku reznu ranu na desnoj strani grudi, glava mu je bila razmrskana tako da se je vidio mozak. Ne zna tko je ubio roditelje i brata. Otac joj je rekao da je prije rata bio u zavadi sa Joakimom Bučkom. Od JNA je dobila odobrenje da uzme stoku, no, sve je odvezeno u štab TO. JNA je prevezla roditelje, bagerom su iskopali jamu a tijela roditelja i brata je sahranila položene u ormar. Svjedokinja je bila u Mikluševcima ranije u posjeti kod roditelja, no, otac joj je rekao da ne dolazi jer nakon njezina dolaska nemaju mira, pucaju im po kući i bacaju bombe, optužuju ih da ona prenosi informacije.
Mogući načini dojave informacija Upravi za zatočene i nestale
Telefonom za anonimne dojave - govorni automat
072/111-111
(Javljanje operatera Uprave - birajte 2
Snimanje poruke - birajte 3)
Pismom
Uprava za zatočene i nestale
Ministarstva hrvatskih branitelja
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
(s ili bez navođenja osobnih podataka pošiljatelja)
Elektroničkom poštom
uzndr@branitelji.hr
(Domovinski rat)
uzn2srpr@branitelji.hr
(Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje)
Osobno u prostorijama Uprave
U slučaju da pri dojavi informacija navedete podatke o sebi ili svom identitetu jamčimo da će Vaši osobni podaci biti zaštićeni.
Sve eventualne troškove vezane uz dojavu informacija nadoknadit će Vam Uprava za zatočene i nestale.
MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA
Uprava za zatočene i nestale
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
telefon: 01/2308-759
telefaks: 01/6195-951
.png){kind=logo}