SLAKOVCI
Radi očuvanja trajne uspomene na hrvatske branitelje i civile – žrtve iz Domovinskog rata stradale u pojedinačnim ili masovnim pogubljenjima tijekom velikosrpske agresije , Republika Hrvatska, dostojno je, prepoznatljivim spomen-obilježjem, označila mjesta koja trajno svjedoče o žrtvi podnesenoj u Domovinskom ratu.
Golubica je ponos i tuga. Ponos jer su hrabro branili svoj dom i državu...tuga jer su dali ono najvrijednije što su imali - svoj život. Hrvatski branitelji, civili, još uvijek neidentificirane žrtve, nisu tek slagalica brojeva, za statistiku i usporedbe, oni su Ivan, Kata, Stjepan, Mara, Ante... Najmanje što možemo učiniti jest očuvati uspomenu na sve njih – da se ne zaboravi.
Posjetom ovom mjestu zakoračili ste u sudbinu čovjeka, zakoračili ste u potvrđenu istinu, postali ste dio povijesti koja se ne zaboravlja.
Spomen-obilježje
„Ranjena golubica”
Masovna grobnica
Masovna grobnica u Slakovcima otkrivena je na groblju 16.10.1997. godine. Tom prilikom ekshumirani su, a potom identificirani posmrtni ostaci 3 osobe.
Osim toga, na području Slakovaca otkrivene su još 4 pojedinačne grobnice iz kojih su ekshumirani i identificirani posmrtni ostaci 4 osobe.
Na spomen obilježju postavljenom 2020. na mjesnom groblju u Slakovcima navedeni su zbirni podaci o žrtvama ekshumiranim iz masovne i pojedinačnih grobnica. Tako tekst na spomen obilježju glasi;
"U SPOMEN NA CIVILE POGUBLJENE 1991. I 1992. GODINE U VELIKOSRPSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU,
HRVATSKI NAROD, 2020."
UBIJENI I IDENTIFICIRANI
SLAKOVCI, GROBLJE, LOKACIJA 3 - MASOVNA GROBNICA
Slavko Jagarić
rođ. 1918.
Mato Marić
rođ. 1943.
Petar Vuković
rođ. 1930.
SLAKOVCI - POJEDINAČNE GROBNICE
Antun Aladić
rođ. 1957.
Ivan Ćosić
rođ. 1934.
Marija Filaković
rođ. 1911.
Joza Šokčević
rođ. 1919.
20. IX. ’91. Dan kada su Slakovci plakali…
Toga dana dvoje mještana Slakovaca je poginulo (Miljenko Jurić i Marko Medo), ukupno 1205 osoba napustilo je svoje domove, a dio naselja Slakovci sravljen je sa zemljom.
Sva imovina stvarana naraštajima i znojem neumornih Slakovčana je otvorena potpunoj pljački, devastiranju i rušenju nakon privremene okupacije sela 20. rujna 1991. godine. Crkva Sv. Ane je potpuno srušena i spaljena, objekt DVD potpuno uništen, škola potpuno uništena, SLAK značajno ruiniran, igralište NK Meteor i popratni objekti uništeni, a u kuće koje nisu uništene uselili su se stranci, najviše Srbi iz zapadnih dijelova Slavonije koji će ostati dugih 7 godina na slakovačkim ognjištima, dok će Slakovčani razasuti diljem Hrvatske i Europe tražeći krov nad glavom proživljavati traume dugih godina progonstva. Prema evidenciji 1996. godine 90% Slakovčana (1193) je u progonstvu. U selu je zapravo ostalo pedesetoro, uglavnom, starijih osoba, izloženih torturama i mučenju i za neke konačno ubijanju, samo zato što su Hrvati.
U Domovinskom ratu, tokom njega i u poraću od posttraumatskog sindroma i u drugim okolnostima stradalo je 28 vojnika i civila. Na njihovu žrtvu trajno će podsjećati spomenik u parku, centru sela.
20. rujna 1991. godine, Jugoslavenska narodna armija napala je Slakovce, selo smješteno na cesti između Vinkovaca i Tovarnika.
Dok su mještani napuštali svoje domove preko Bosuta prema Otoku, malobrojni branitelji pokušali su zaustaviti neprijateljsku kolonu koja je nadirala. U pomoć je došao i vod 1. A brigade Zbora narodne garde „Tigrovi“ smješten u Đeletovcima. Kolona od 15 transportera JNA privremeno je zaustavljena, a manja grupa „Tigrova“ (Stojan Marin, Ante Tandara, Zdravko Novak i Krešimir Papac) prišla je koloni s leđa te zauzela prigodan položaj nakon čega je otkrivena. U razmjeni vatre poginuo je Krešimir Papac, dok su se njegovi suborci nakon 5-6 sati vratili na položaje pod kontrolom hrvatskih snaga.
Upali smo u zasjedu u jednom kukuruzištu promjera nekih 50 sa 150 metara. Kukuruzište su okružili tenkovi, transporteri i pješadija, naganjajući se s neprijateljima. Trajalo je skoro cijeli dan. Bježeći od tenkova koji su gazili kukuruz da nas istjeraju na čistinu, ni sam ne znam kako smo se izvukli. U jednom trenutku sam rekao da više ne mogu podnijeti taj pritisak i da se predamo ili ubijemo. Zahvaljujući Stojanu Marinu koji je bio sabran i rekao mi: “Ante, to možemo uvijek napraviti, hajdemo se pokušati izvući” to smo i uspjeli. U tom okruženju nam je poginuo Krešimir Papac kojeg nismo uspjeli izvući i još se vodi kao nestao. (Izjava Ante Tandare)
Krešimir Papac
rođ. 27.11.1965.
"Ja vjerujem da je moj sin živ. Na samom početku pažljivo sam zagledala svakog hrvatskog vojnika i proučavala koliko ima sličnosti s Krešimirovim crtama lica i ponašanjem. Sada to više ne radim. Ja u stvari živim uvijek u ovom vremenu, iako smo s jednom nogom u 1991. godini. Nada je velika, jer zadnja umire, ali ja ovog trenutka ne mogu napraviti ništa. Kao dijete sam ostala bez oca, čekala sam ga i nisam ga dočekala. Udala sam se. Sada na žalost čekam sina, hoću li ga dočekati, ne znam. Samo dragi Bog znade što će se desiti."
(Izjava majke, Olge Papac)
NACIONALNA EVIDENCIJA NESTALIH OSOBA -SLAKOVCI
Mogući načini dojave informacija Upravi za zatočene i nestale
Telefonom za anonimne dojave - govorni automat
072/111-111
(Javljanje operatera Uprave - birajte 2
Snimanje poruke - birajte 3)
Pismom
Uprava za zatočene i nestale
Ministarstva hrvatskih branitelja
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
(s ili bez navođenja osobnih podataka pošiljatelja)
Elektroničkom poštom
uzndr@branitelji.hr
(Domovinski rat)
uzn2srpr@branitelji.hr
(Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje)
Osobno u prostorijama Uprave
U slučaju da pri dojavi informacija navedete podatke o sebi ili svom identitetu jamčimo da će Vaši osobni podaci biti zaštićeni.
Sve eventualne troškove vezane uz dojavu informacija nadoknadit će Vam Uprava za zatočene i nestale.
MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA
Uprava za zatočene i nestale
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
telefon: 01/2308-759
telefaks: 01/6195-951
.png){kind=logo}