OVČARA
Radi očuvanja trajne uspomene na hrvatske branitelje i civile – žrtve iz Domovinskog rata stradale u pojedinačnim ili masovnim pogubljenjima tijekom velikosrpske agresije, Republika Hrvatska, dostojno je, prepoznatljivim spomen-obilježjem, označila mjesta koja trajno svjedoče o žrtvi podnesenoj u Domovinskom ratu.
Golubica je ponos i tuga. Ponos jer su hrabro branili svoj dom i državu...tuga jer su dali ono najvrijednije što su imali - svoj život. Hrvatski branitelji, civili, još uvijek neidentificirane žrtve, nisu tek slagalica brojeva, za statistiku i usporedbe, oni su Ivan, Kata, Stjepan, Mara, Ante... Najmanje što možemo učiniti jest očuvati uspomenu na sve njih – da se ne zaboravi.
Posjetom ovom mjestu zakoračili ste u sudbinu čovjeka, zakoračili ste u potvrđenu istinu, postali ste dio povijesti koja se ne zaboravlja.
SPOMEN-OBILJEŽJE
"RANJENA GOLUBICA"
Masovna grobnica
Masovna grobnica na Ovčari, Grad Vukovar, Vukovarsko-srijemska županija, otkrivena je na poljoprivrednom dobru "Ovčara", Grabovo. U razdoblju od 30. kolovoza do 2. listopada 1996. godine, iz masovne grobnice na Ovčari ekshumirani su posmrtni ostaci 200 žrtava iz Domovinskog rata. Dosadašnjim tijekom procesa identifikacije, završno su identificirani posmrtni ostaci 192 žrtve, hrvatskih branitelja i civila.
Na spomen obilježju postavljenom 1998. godine sukladno Zakonu o obilježavanju grobnica žrtava iz Domovinskog rata, navodi se:
"U SPOMEN NA 200 RANJENIH HRVATSKIH BRANITELJA I CIVILA IZ VUKOVARSKE BOLNICE POGUBLJENIH U VELIKOSRPSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU, OVČARA, 20. STUDENOG 1991., HRVATSKI NAROD, PROSINAC 1998,"
Opis
Pokolj na Ovčari, odnosno pokolj u Vukovaru, bio je ratni zločin koji su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine tijekom srpske okupacije Vukovara. Tada je ubijeno između 255 i 264 civila i vojnika, uglavnom Hrvata. Većina njih su bili pacijenti vukovarske bolnice, iz koje su odvezeni u logor Ovčara te potom smaknuti u divljini. To je bio najveći pojedinačni pokolj u Domovinskom ratu. Među ubijenim i nestalim nalazile su se tri žene - Dragica Tuškan (nestala), Janja Podhorski i Ružica Markobašić (trudna osam mjeseci, ubijena je na stravičan način i prije toga mučena i kundakom puške udarana u trbuh), jedan sedamdesetdvogodišnji muškarac i šesnaestogodišnji dječak. Većina žrtava bila je mlađa od 50 godina. Među ubijenima je bio i francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier.
Ekshumirane i identificirane žrtve zločina na Ovčari
JOZO ADŽAGA, 1949.
ISMET IVO AHMETOVIĆ, 1968.
VINKO ANDRIJANIĆ, 1953.
KREŠIMIR ARNOLD, 1958.
ILIJA ASAĐANIN, 1952.
DRAŽEN BABIĆ, 1966.
IVAN BAINRAUH, 1956.
TOMISLAV BAJNRAUH, 1938.
STJEPAN BALAŠ, 1956.
DRAGUTIN BALOG, 1974.
JOSIP BALOG, 1928.
ZVONKO BALOG, 1958.
ĐURO BALVANAC, 1952.
BORIS BANOŽIĆ, 1967.
PERO BARANJAJI, 1968.
BRANKO BARBARIĆ, 1967.*
LOVRO BARBIR, 1935.
ĐUKA BARIĆ, 1950.
FRANJO BARIŠIĆ, 1946.
ANĐELKO-IVAN BARTA, 1967.
ŽELJKO BATARELO, 1955.
TOMISLAV BAUMGERTNER, 1973.
MARKO BEGČEVIĆ, 1968.
ŽELJKO BEGOV, 1958.
STJEPAN BINGULA, 1958.
RINGO BJELANOVIĆ, 1970.
ZLATKO BLAŽEVIĆ, 1964.
MARKO BOSAK, 1967.
DRAGUTIN BOSANAC, 1919.
TOMISLAV BOSANAC, 1941.
ZVONIMIR BRAČIĆ, 1970.
ĐORĐE BUKVIĆ, 1966.
IVAN BUOVAC, 1966.
IVAN CRNJAC, 1966.
STANOJA ČUPIĆ, 1953.
TIHOMIR DALIĆ, 1966.
IVICA DOLIŠNI, 1960.
JOSIP DRAGUN, 1962.
STANKO DUVNJAK, 1959.
SAŠA ĐUĐAR, 1968.
VLADIMIR ĐUKIĆ, 1948.
VINKO-ĐURO EBNER, 1961.
DRAGUTIN FRIŠČIĆ, 1958.
PETAR FURUNDŽIJA, 1949.
ROBERT GAJDA, 1966.
MILENKO GALIĆ, 1965.
VEDRAN GALIĆ, 1973.
BORISLAV GARVANOVIĆ, 1954.
DRAGAN GAVRIĆ, 1956.
SINIŠA GLAVAŠEVIĆ, 1960.
BRANISLAV GRAF, 1954.
DRAGAN GRANIĆ, 1960.
ZORAN GRUBER, 1969.
DRAGO GUDELJ, 1940.
MARIO HEGEDUŠIĆ, 1972.
ŽELJKO HERCEG, 1962.
IVAN HERMAN, 1969.
STJEPAN HERMAN, 1955.
NEDJELJKO HLEVNJAK, 1964.
NIKICA HOLJEVAC, 1955.
IVICA HORVAT, 1958.
ZVONKO ILEŠ, 1941.
IVICA IMBRIŠIĆ, 1958.
ALEKSANDAR IVEZIĆ, 1950.
MARKO JAJELO, 1957.
MARTIN JAKUBOVSKI, 1971.
TOMO JAMBOR, 1966.
MIHAEL JANIĆ, 1939.
BORIS JANTOL, 1959.
ZLATKO JARABEK, 1956.
IVICA JEZEDŽIĆ, 1957.
ZVONIMIR JOVAN, 1967.
GORAN JULARIĆ, 1971.
BRANKO JOVANOVIĆ, 1955.
OLIVER JOVANOVIĆ, 1972.
DAMIR JURELA, 1969.
ŽELJKO JURELA, 1956.
DRAGO JURENDIĆ, 1966.
MARKO-JOSIP JURIŠIĆ, 1946.
PAVAO JURIŠIĆ, 1966.
ŽELJKO JURIŠIĆ, 1963.
IGOR KAČIĆ, 1975.
JOSIP KAPUSTIĆ, 1965.
KREŠIMIR KELAVA, 1953.
ĐURO KNEŽIĆ, 1937.
TOMISLAV KOLAK, 1962.
VLADIMIR KOLAK, 1966.
IVAN KOMORSKI, 1952.
BORISLAV KOSTOVIĆ, 1962.
IVAN KOVAČ, 1953.
ZORAN KOVAČEVIĆ, 1962.
JOSIP KOŽUL, 1968.
IVAN KRAJINOVIĆ, 1966.
ZLATKO KRAJINOVIĆ, 1969.
IVAN KRASIĆ, 1964.
IVICA KREZO, 1963.
KAZIMIR KRISTIČEVIĆ, 1959.
BRANIMIR KRUNEŠ, 1966.
TOMISLAV LESIĆ, 1950.
MIHAJLO LET, 1956.
DRAGUTIN LILI, 1951.
JOKO LOVRIĆ, 1968.
MARKO LUCIĆ, 1954.
MATO LUKIĆ, 1963.
HRVOJE LJUBAS, 1971.
PREDRAG MAGOČ-MAMIĆ, 1965.
ŽELJKO MAJOR, 1960.
ZDENKO MARIČIĆ, 1956.
RUŽICA MARKOBAŠIĆ, 1959.
ANDRIJA MEĐEŠI, 1936.
ZORAN MEĐEŠI, 1964.
JOSIP MIHALEC, 1926.
TOMISLAV MIHOVIĆ, 1952.
ZDRAVKO MIKULIĆ, 1961.
IVAN MIŠIĆ, 1968.
MILE MLINARIĆ, 1966.
ANDRIJA MOKOŠ, 1955.
SAŠA MOLNAR, 1965.
ANTUN MUTVAR, 1969.
DARKO NAĐ, 1965.
FRANJO NAĐ, 1935.
IVAN NEJAŠMIĆ, 1958.
MUFAD OMEROVIĆ, 1963.
VLADISLAV OREŠKI, 1967.
TOMISLAV PAPP, 1963.
ŽELJKO PATARIĆ, 1959.
SLOBODAN PAVLIĆ, 1965.
ZLATKO PAVLOVIĆ, 1963.
MATO PERAK, 1961.
ALEKSANDAR PERKO, 1967.
DAMIR PERKOVIĆ, 1965.
JOSIP PERKOVIĆ, 1963.
STJEPAN PETROVIĆ, 1949.
NIKOLA PINTER, 1940.
IVAN ZVONIMIR PLAVŠIĆ, 1939.
JANJA PODHORSKI, 1931.
DAMIR POLHERT, 1962.
BRANIMIR POLOVINA, 1950.
VJAKOSLAV POLJAK, 1951.
STANKO POSAVEC, 1952.
TOMO PRAVDIĆ, 1934.
DMITAR PUCAR, 1949.
IVAN RADAČIĆ, 1955. *
IVAN RAGUŽ, 1955.
MILAN RAŠIĆ, 1954.
KREŠIMIR RATKOVIĆ, 1968.
MARKO RIBIČIĆ, 1951.
SALVADOR RIMAC, 1970.
KARLO ROHAČEK, 1942.
ŽELJKO ROHAČEK, 1971.
PAVAO SPUDIĆ, 1965.
MARKO STANIĆ, 1968.
ŽELJKO STANIĆ, 1968.
PETAR STEFANKO, 1942.
IVAN STOJANOVIĆ, 1949.
LJUBOMIR STUBIČAR, 1954.
STJEPAN ŠARIK, 1955.
DAMIR ŠIMENIĆ, 1965.
PERO ŠIMUNIĆ, 1943.
VJEKOSLAV ŠINDILJ, 1971.
ĐURO ŠRENK, 1943.
DRAŽEN ŠTEFULJ, 1963.
TADIJA TADIĆ, 1959.
DUJO TRALE, 1950. *
ANTUN TEREK, 1940.
DARKO TIŠLJARIĆ, 1971.
IVICA TIVANOVAC, 1963.
TIHOMIR TOMAŠIĆ, 1963.
ŽELJKO TORDINAC, 1961.
TOMISLAV TOT, 1967.
TIHOMIR TRALJIĆ, 1967.
MIROSLAV TURK, 1950.
PETAR TURK, 1947.
DANE TUSTONJIĆ, 1959.
BRANKO UŠAK, 1958.
MIRKO VAGENHOFER, 1937.
ZVONKO VARENICA, 1957.
VLADIMIR VARGA, 1944.
MIKAJLO VASIĆ, 1963.
SINIŠA VEBER, 1969.
GORAN VIDOŠ, 1960.
ANTUN VIRGES, 1953.
MATE VLAHO, 1959.
MIROSLAV VLAHO, 1967.
ZLATAN VOLODER, 1960.
ZLATKO VUJEVIĆ, 1951.
SLAVEN VUKOJEVIĆ, 1970.
RUDOLF VUKOVIĆ, 1961.
IVAN VULIĆ, 1946.
JOSIP ZELJKO, 1953.
MIHAJLO ZERA, 1955.
BORISLAV ŽUGEC, 1963.
* Posmrtni ostaci identificirani metodom analize DNA; obitelj nije potvrdila identifikaciju
Ovčara
U Republici Hrvatskoj, u istočnoj Slavoniji, pet kilometara jugoistočno od Vukovara nalazi se poljoprivredno dobro (farma) Ovčara, radna jedinica kombinata Vupik, koji se bavi ratarstvom i tovom svinja. Na dobru su skladišta (hangari) s velikim metalnim kliznim vratima za poljodjelske strojeve i oruđa, na kojima su i mala vrata za ljude. To je bilo idealno za stražarski nadzor nad zatočenicima. Srpski agresori su ta skladišta pretvorili u koncentracijski logor za osobe nesrpskog podrijetla, zarobljene na području Vukovara. U logoru su razulareni i pijani, uniformirani pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA) i paravojnih, četničkih skupina, pod zapovjedništvom „oficira“ JNA (M.Mrkšić, V.Šljivančanin, M. Radić i drugih) premlaćivali vukovarske zatočenike palicama za bejzbol, motkama, lancima, kundacima i drugim predmetima. I gradonačelnik Vukovara, Srbin S. Dokmanović tukao je svoje sugrađane. Zlostavljanju su podlegla četiri zatočenika u samim skladištima (Kemo, Damjan, Željko i Siniša), a ostali su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene otprilike oko 900 metara od puta Ovčara – Grabovo. Tu su 20. studenoga 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. Žrtve su bili uglavnom ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice.
U rujnu i listopadu 1996. iz grobnice je ekshumirano 200 tijela (do srpnja 2006. identificirane su 192 osobe, ubijene u dobi od 16 do 72 godine).
U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1739 osoba. Procesom ekshumacija, u Vukovarsko-srijemskoj županiji pronađene su 52 masovne i više stotina pojedinačnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 1970 žrtava (identificirani su posmrtni ostaci 1693 osobe. Pri Upravi za zatočene i nestale još se vodi postupak traženja za 500 osoba s područja Vukovarsko-srijemske županije, od kojih su 354 osobe nestale i nasilno odvedene iz Vukovara. Uz to, najmanje 2796 osoba zarobljenih 1991. godine na području Vukovara jugovojska je odvela i zatočila u srpskim logorima i zatvorima u Negoslavcima, Starim Jankovcima, te Vojvodini i Srbiji (u Šidu, Sremskoj Mitrovici, Rumi, Novom Sadu, Stajićevu, Begejcima...)
(Izvor podataka: Privremena evidencija Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, 02.10.2006).
Ekshumacija
Dana 2. rujna 1996. godine pronađeni su prvi posmrtni ostaci žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice Ovčara. Provedba ekshumacije započela je 31. kolovoza te je trajala sve do 4. listopada 1996. godine kada su ekshumirani posljednji od ukupno 200 pronađenih žrtava u masovnoj grobnici Ovčara.
Razmjena 662 ratna zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine, ne samo što nosi poseban značaj najveće razmjene ratnih zarobljenika nego istodobno označava i početak otkrivanja do tada javnosti nepoznate (ili tek djelomično poznate) istine o tragičnim događajima koji su uslijedili nakon okupacije Vukovara. Naime, 20. kolovoza 1992. godine, svega pet dana nakon što je razmijenjen u Nemetinu, Zdenko Novak – Mina, osvjedočio je događaje od 20. studenog 1991. na Ovčari, a što je predstavilo temelj preciziranja lokacije masovne grobnice na Ovčari i utvrđivanja sudbine ranjenika, vukovarskih branitelja i civila, te djelatnika vukovarske bolnice.
Nakon što je dr. Clyde Snow 19. listopada 1992. godine objavio otkriće masovne grobnice ista je stavljena pod zaštitu UNPROFORA – Ruskog bataljona (RUSBAT), zatim neposredno pred ekshumaciju pod zaštitu Jordanskog bataljona (JORBAT). Sama lokacija nazvana OVČ.1 bila je osigurana s dva reda spiralne žičane ograde, pri čemu je stražarnica UNPROFOR-a s ruskim vojnicima bila udaljena 30m od lokacije, dok su dodatna stražarska mjesta postavljena u razmacima na poljskoj cesti te poljima koja okružuju lokaciju. Već tada bilo je jasno kako zabačenost lokacije ukazuje na to da su izvršitelji nastojali žrtve ukopati u tajnosti.
Iako do same ekshumacije dolazi tek 1996. godine, već u prosincu 1992. godine, točnije od 17. do 19. prosinca iste godine, tim sastavljen od četiri međunarodna forenzičara proveo je preliminarno istraživanje lokacije pod pokroviteljstvom Komisije stručnjaka UN-a koja je na temelju Rezolucije 780 (1992) Vijeća sigurnosti UN-a bila zadužena za prikupljanje i analiziranje dokaza o teškim kršenjima Ženevskih konvencija i drugim povredama međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije. Prilikom samog preliminarnog istraživanja proveden je temeljiti površinski pregled lokacije pri čemu je temeljem pronađene velike koncentracije praznih čahura kalibra 7,62mm bilo jasno kako se radi o neposrednom mjestu smaknuća žrtava. Uz navedeno, zaključak o neposrednom izvršenju smaknuća potkrijepljen je i pronađenim brojnim ožiljcima od metaka na malom drveću akacije jugoistočno od lokacije te mecima probušene šasije vozila koja se nalazila u blizini lokacije. Prema tome, izvedeno je sljedeće:
Na OVČ.1 dogodilo se masovno pogubljenje, a iz pronađenih dokaza proizlazi kako su se izvršitelji postrojili duž sjeverne granice grobnice, na oko 4m udaljenosti od poljske ceste, zatim pucali na zarobljenike koji su se nalazili na jugu/jugoistoku. Za vrijeme strijeljanja, potrošene čahure su izbacivane na desnu stranu, dok su mnoge pale u grmlje čička na jugozapadnoj strani grobnice nakon čega su tijela zakopana buldožerom.
Nadalje, već tada, a iz relativnog malog „prozora“ probnog iskapanja, kao i rasporeda posmrtnih ostataka, moglo se utvrditi kako se u grobnici nalazi približno 200 žrtava. Činjenica kako su na posmrtnim ostacima dvije osobe pronađeni lančići s katoličkim križevima, odnosno metalna pločica s natpisom „Bog i Hrvati“ uputila je na to kako se na lokaciji nalaze posmrtni ostaci Hrvata. Prilikom provedbe probnog iskapanja, utvrđeno je kako lokacija OVČ.1 nije bila prekopavana od pogubljena i pokopa te konačno, kako je u skladu s izjavom Zdenka Novaka da je na lokaciji izvršeno smaknuće ranjenika i osoblja bolnice u Vukovaru.
Prilikom provedbe probnog iskapanja, utvrđeno je kako su posmrtni ostaci najpliće zakopani na svega 22cm dubine dok se početna dubina preostalih posmrtnih ostataka nalazila na početno 60cm dubine. Za razliku od skeletoniziranih posmrtnih ostataka pronađenih gotovo na površini, posmrtni ostaci ukopani u slojevima ispod površine bili su dobro očuvani, odjeća više ili manje očuvana, a koža i kosa prisutne. Probno iskapanje završeno je na dubini od 80cm, a prije napuštanja lokacije, tim je dno rova prekrio crnom plastičnom folijom te je ista ponovno zakopana.
Iako je preporuka i plan bila provedba ekshumacije u ožujku 1993. godine, a s obzirom na meteo-uvjete, opstrukcije raznih, a prvenstveno srbijanskih čimbenika onemogućile su provedbu ekshumacije. Ipak, u listopadu 1993. godine, drugi tim međunarodnih forenzičara, također okupljenih u Liječnike za ljudska prava, ponovno se vraća na mjesto lokacije OVČ.1 pri čemu je uočeno kako je lokacija sada zarasla u bujnu i korovitu vegetaciju, a nakon osiguranja pristupa na lokaciju, provedena je procedura elektronskog kartiranja kako bi se odredili točni gabariti grobnice. Od listopada 1993. godine, tim Liječnika za ljudska prava više nije pristupao grobnici sve do 1996. godine kada u voditeljstvu Clinta Johna Williamsona i Vladimira Dzure, istražitelja ICTY-a, temeljem podignute optužnice u predmetu Mrkšić i drugi, dolazi do konačne provedbe ekshumacije. Ista je provedena u razdoblju od 31. kolovoza do 4. listopada 1996. godine, uz prisutnost hrvatskih promatrača i srpskog promatrača, Časlava Nikšića (imenovanom je zabranjen daljnji dolazak na lokaciju nakon što je 12. rujna otkriven njegov pokušaj podmićivanja stražara za fotografiranjem lokacije). Operativni dio ekshumacije proveo je tim Liječnika za ljudska prava koje je predvodio dr. William Haglund.
Trećeg dana od početka ekshumacije, 2. rujna 1996. godine, Liječnici za ljudska prava naišli su na crnu plastiku postavljenu tijekom preliminarnog istraživanja te je potvrđena lokacija masovne grobnice. Prvi dio ekshumiranih posmrtnih ostataka prevezen je na Zavod za sudsku medicinu i patologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kako bi se provela identifikacija predvođena dr. Snowom. Dana 4. listopada 1996. godine ekshumirani su posljednji posmrtni ostaci od ukupno pronađenih 200 žrtava.
Pregled svih posmrtnih ostataka 200 žrtava proveden je u laboratoriju Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 5. listopada do 16. studenog 1996. godine. Pregledom socio-demografskih podataka, utvrđeno je kako je od ukupno 200 žrtava 198 muškog, a 2 ženskog spola pri čemu je prosječna starosna dob cijele grupe bila 32,5 godine, odnosno raspon dobi od najmanje 16 do najviše 72 godine.
Većina osoba je na sebi imala komade odjeće, u više slojeva, a prema opisima, 34% osoba je na sebi imalo odjeću koju obično nose bolnički pacijenti ili bolničko osoblje, kod 55% su pronađeni dokazi koji ukazuju na to da su se nalazili na bolničkom liječenju i to vidu bolničke odjeće, dokaza o liječenju, sa ili bez uočljivih povreda ili u vidu kombinacije navedenoga.
Od ukupnih 200 žrtava, za 95% trauma utvrđeno je kako su nanesene vatrenim oružjem i to na dijelovima tijela na kojima se nalaze vitalni organi – na području glave i/ili trupa.
Jedna žrtva preminula je od posljedica više ubodnih rana na trupu dok je jedna preminula od posljedica ubodnih rana na trupu te rana na glavi i trupu nanijetih vatrenim oružjem. Kod jedne osobe nisu mogle sa sigurnošću biti utvrđene traumatske povrede vitalnih organa iako su utvrđeni značajni nalazi koji ukazuju na traume ekstremiteta, što je karakteristično za smrt prouzročenu djelom nasilja sa smrtnom posljedicom. Tek kod sedam osoba uzrok smrti nije mogao biti objektivno određen odnosno nisu se sa sigurnošću mogle potvrditi traumatske povrede vitalnih organa.
Od ukupno 200 ekshumiranih posmrtnih ostataka, 192 žrtve su identificirane i to 93 klasičnom metodom identifikacije putem prepoznavanja obilježja, a 99 putem analize DNK.
Jedan je od prepoznatljivih simbola Domovinskog rata, koji se podiže na mjestu masovnih grobnica, spomenik Ranjena golubica – monumentalni komad poliranog crnog granita sa simbolom križa i golubice (zaustavljene u letu). Spomenik je rad akademskog kipara Slavomira Drinkovića (1951. – 2016.). Prva je Golubica podignuta 1998. na Ovčari, do danas širom Hrvatske osamdesetak, što jasno svjedoči o surovosti agresije i počinjenim ratnim zločinima.