Selo Škabrnja nalazi se u zaleđu grada Zadra, u središtu nizinskoga područja Ravnih kotara, 20 km sjeveroistočno prema gradu Benkovcu. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Škabrnja je imala 1953 stanovnika i nalazila se u sklopu općine Zadar. U nacionalnom sastavu stanovništva Škabrnje gotovo stopostotnu većinu činili su Hrvati; samo se jedan stanovnik izjasnio Srbinom po nacionalnosti. Istočno od Škabrnje nalazi se selo Nadin, tada u sklopu općine Benkovac, većinom naseljeno Hrvatima; 1991. godine Nadin je imao 666 stanovnika, od toga 650 Hrvata i 13 Srba. Na sjeveru su sela većinom naseljena Srbima – Biljane Donje, Biljane Gornje I Smilčić; na zapadu je Zemunik Donji, većinom naseljen Hrvatima, i Zemunik Gornji, većinom naseljen Srbima, a s južne strane nalaze se sela Prkos I Galovac, većinom naseljena Hrvatima. Već od ljeta 1990. godine vojno sposobni stanovnici Škabrnje dragovoljno se uključuju u postrojbe Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske (RH) i Zbora narodne garde (ZNG) te sudjeluju u akcijama suzbijanja terorističkoga djelovanja pobunjenih hrvatskih Srba. Od svibnja 1991.u Škabrnji je djelovao Krizni štab podređen Kriznomu štabu u Zadru sa zadatkom organiziranja obrane, a ustrojen je i dragovoljački odred od dvije čete. Od sredine rujna i srpskoga osvajanja sela Polače selo Škabrnja i hrvatske snage nalazile su se u poluokruženju, što je otežavalo i produljivalo prometnu komunikaciju sa Zadrom. Srpske su snage (i JNA) prvi put topnički napale Škabrnju 17. rujna 1991. iz smjera Biljana i Zemunika Gornjega. Topnički, minobacački, mitraljeski i zrakoplovni napadi potom postaju sve češći. JNA i pobunjeni Srbi željeli su zauzeti Škabrnju i Nadin ponajprije zato što bi njihovim osvajanjem cestovna komunikacija između okupiranoga hrvatskoga grada Benkovca, zrakoplovne baze “Zemunik” i strateški važnoga brda Križ u potpunosti došla pod njihovu kontrolu, kao i dominantne kote toga dijela Ravnih kotara. U takvim okolnostima za zapovjednika obrane sela Škabrnje, Zemunika Gornjega i Prkosa 26. rujna dolazi djelatnik MUP-a Marko Miljanić, podrijetlom iz Škabrnje, koji se u svibnju u činu zastavnika JNA priključio hrvatskoj policiji. Posebno teški bili su napadi od 4. do 10. listopada kada su JNA i pobunjeni Srbi najžešće napadali na Zadar i Biograd na Moru; Škabrnja je granatirana, a tenkovsko-pješački napad na Nadin odbijen je, pri čemu je JNA izgubila dva tenka. Tom su prilikom na Škabrnju bacane zabranjene kazetne bombe; oštećeno je i zapaljeno dvadesetak kuća te škola. Poginula su tri branitelja Škabrnje i jedan branitelj Nadina. Nakon napada odlučeno je da se civilno stanovništvo evakuira, uglavnom na Ugljan i Dugi otok. Radi učinkovitije obrane Zapovjedništvo zadarskoga sektora 11. Listopada odlučuje ustrojiti Samostalni bataljun Škabrnja. Bataljun je ukupno brojio 750 ljudi i držao crtu obrane u duljini 32 km, a u samoj Škabrnji nalazilo se zapovjedništvo i 2 čete s 240 boraca držeći crtu duljine 6 km. U selu Nadin bila je raspoređena četa od 100 boraca. Nakon jednoga od brojnih primirja, potpisanoga u Haagu 5. studenoga, Samostalni bataljun Škabrnje dobio je striktnu zapovijed iz Zadra da se mora pridržavati primirja i da ne provocira sukobe s JNA. Sljedeći dan evakuirani su civili u pet autobusa i vraćeni u selo. Popis ljudstva i opreme Samostalnoga bataljuna Škabrnje od 10. studenoga 1991. otkriva da je naoružanja bilo dovoljno za 70 % pripadnika, od čega je 30 % činilo trofejno i lovačko naoružanje. Bataljun nije imao topništva, a od protutenkovskih sredstava raspolagao je s petnaest ručnih bacača. Svatko je raspolagao s jednim borbenim kompletom (b/k) za osobno naoružanje i pola b/k za ručne bacače. Prehrana je boraca bila osobna, a o neopremljenosti govori podatak da je više od 90 % pripadnika bataljuna nosilo civilnu odjeću. Hrvatske su snage držale dvije istaknute uzvisine, Ražovljevu glavicu i Nadinsku kosu, s kojih su se mogli nadzirati Ravni kotari te spomenuta komunikacija od Benkovca prema Zemuniku. Slijedeći zapovijedi državnoga i vojnoga vrha o neproširivanju sukoba s JNA, hrvatske su snage oko Škabrnje morale omogućavati nesmetan prolaz vozilima JNA kroz sela i svoje položaje. Škabrnja i okolica nalazile su se u zoni odgovornosti 180. motorizirane brigade (mtbr) JNA sa sjedištem u Benkovcu, koja je pak bila u sastavu 9. korpusa JNA sa sjedištem u Kninu. Pod zapovjedništvom JNA djelovale su i snage Teritorijalne obrane (TO) tzv. Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajine te srpske paravojne dobrovoljačke postrojbe iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Neprijateljske su snage raspolagale znatnim pješačkim, oklopnim i topničkim kapacitetima, zrakoplovnim i helikopterskim snagama, velikim količinama streljiva i tehničkih sredstava, uz dobru pozadinsku podršku. Napad na Škabrnju započeo je 18. studenoga 1991. u 7.30 sati ujutro minobacačkom, tenkovskom i topovskom vatrom iz smjera Zemunika Gornjega i Biljana Gornjih, cestom Benkovac – Škabrnja – Zadar. U napadu je sudjelovalo dvadeset osam tenkova i borbenih vozila. Čim su primijećeni tenkovi, izdana je zapovijed za zauzimanje obrambenih položaja i sklanjanje civila u podrume koji su prije određeni za skloništa. Usprkos otporu, oko 11.30 sati nadmoćnije snage JNA i paravojnih postrojbi slomile su obranu branitelja i ušle su u zaselak Ambar na zapadnom ulazu u selo. Preživjeli su se branitelji pokušali izvući zajedno s civilima, no mnogi su od njih zarobljeni, a vojnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi nasilno su izvukli civile iz skloništa i ubili ih hicima iz vatrenoga oružja. Mnoge su od njih prije smrti mučili i masakrirali. Branitelji u središnjem i istočnom dijelu sela uspješno su odolijevali napadima te su uspjeli neprijateljima nanijeti gubitke u ljudstvu i tehnici, uništivši dva tenka, transporter, kamion sa streljivom i nekoliko pješaka. Istodobno su u štab počele pristizati vijesti o ubojstvima civila u zaseoku Ambar. Oko 13.30 sati branitelji s Ražovljeve glavice povukli su se na rezervne položaje prema selu, a Ražovljevu je glavicu zauzeo neprijateljski tenk. Radioveza sa Zadrom prekinuta je zbog raketiranja zrakoplova JNA. Dio branitelja i civila iz Ambara, koji se uspio izvući iz okruženja, povlačio se prema središtu sela, pružajući otpor i usporavajući napadače. S braniteljima i civilima iz Ambara koji su pali u zarobljeništvo, pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi poslužili su se kao živim štitom za svoje tenkove i borbena vozila u napredovanju prema središtu sela. Ondje su stigli oko 16.30 sati i zaustavili se pred crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije, držeći u okruženju neovladani dio sela Škabrnja i Nadin. Nastavak napada planiran je za sljedeće jutro. Uvečer 18. studenoga zapovjednik Samostalnoga bataljuna Miljanić probio se do Zadra kako bi zatražio pomoć u Zapovjedništvu sektora. Nakon cjelonoćnih neuspjelih pokušaja osiguravanja snaga koje bi pomogle obrani Škabrnje Miljanić je donio odluku o povlačenju svih ljudi iz Škabrnje, što je učinjeno do sljedećega jutra u 6 sati. Oni koji su ostali u okruženju izvlačili su se u skupinama do 20. studenoga ujutro. Jedinice JNA, TO i srpskih paravojnih postrojbi nastavile su napadati ujutro 19. studenoga, kada su zauzele nebranjeni istočni dio Škabrnje i produžile prema selu Nadin. Oko 14 sati ušle su u Nadin iz smjera Škabrnje i Biljana, a selom su uspjele ovladati oko 17.30 sati, zauzevši Nadinsku kosu. Pružajući otpor, branitelji Nadina omogućili su izvlačenje žena i djece u smjeru Gorice, čime su spasili živote mnogih svojih sumještana. Usprkos tomu, u Nadinu je ubijeno sedam civila. I toga dana nastavljeno je u Škabrnji ubijanje civila koji nisu htjeli napustiti svoje domove. U dva je dana (18. i 19. studenoga) u Škabrnji ubijeno najmanje 39 civila, dok je poginulo ili u zarobljeništvu ubijeno 14 branitelja Škabrnje. Neki od ubijenih u ta dva dana zakopani su u masovnu grobnicu kraj osnovne škole. Preostali malobrojni civili, mahom starije osobe, koji nisu željeli napustiti Škabrnju bili su izloženi pljački, maltretiranju i ubojstvima usprkos činjenici da je to područje od kraja veljače bilo pod zaštitom snaga Ujedinjenih naroda. Ubijeni i umrli u tom razdoblju pokapani su u spomenutu masovnu grobnicu u kojoj je prilikom iskapanja pronađeno 27 tijela. Iskapanje i identifikacija obavljeni su tek nakon oslobođenja Škabrnje 1995. godine. “Krvava bitka za Nadin i Škabrnju” i njihovo zauzimanje ocijenjeni su u srbijanskom tisku kao velik ratni uspjeh jedinica Kninskoga korpusa JNA I TO koje su, zauzevši ta “najjača hrvatska uporišta u severnoj Dalmaciji”, osigurale izravnu prometnu komunikaciju između Benkovca i vojnoga aerodroma Zemunik. Tvrdilo se da je poginulo “nekoliko desetina (op. a. hrvatskih) bojovnika”, koji su uglavnom stradali “prilikom bega prema Zadru.” Iako su podaci o brojnim civilnim žrtvama u Škabrnji i Nadinu, koje su pripadnici srpskih postrojbi uglavnom okrutno poubijali nakon zauzimanja sela, najvjerojatnije bili dostupni, u srbijanskom je tisku samo spomenuto “kako je bilo I civilnih žrtava u ovim selima”, koje su stradale od artiljerijske vatre. Civili koji nisu ubijeni već su bili zarobljeni ili su služili kao živi štit, navečer su kamonima i autobusima prebačeni najprije u Smilčić i Biljane Donje, a potom u Benkovac. Ta je skupina od devedesatak civila, mahom žena, djece i staraca sljedeći dan predana hrvatskoj strani u selu Pristeg. Ni u tom kratkom razdoblju zatočeništva nisu bili pošteđeni maltretiranja i zastrašivanja. Zarobljeni hrvatski branitelji odmah su odvojeni od civila i odvedeni prema Benkovcu. Ondje su mučenjem i premlaćivanjem ubijeni branitelji, braća Bude i Miljenko Šegarić, te civil Petar Rogić. Njihova su tijela hrvatskoj strani predana 20. studenoga kod Žitnića. Preostalih je devet zarobljenih branitelja odvedeno u Knin gdje su bili zatvoreni na nekoliko lokacija do puštanja na slobodu u razmjenama zarobljenika 28. veljače, odnosno 30. svibnja 1992. godine. Preživjeli civili ostavili su brojna svjedočanstva o događajima od 18. i 19. studenoga. Neki su od njih svjedočili na suđenjima Slobodanu Miloševiću i Milanu Martiću na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. Njihove optužnice među ostalim sadrže dio koji se odnosi na zločin nad civilnim stanovništvom Škabrnje i Nadina. Prema iskazima svjedoka među napadačima su bili vojnici s različitim oznakama: JNA, specijalne jedinice JNA, milicija tzv. SAO Krajine, teritorijalci, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi – Beli orlovi. Civili su nakon početka napada u većim skupinama bili sklonjeni u podrume po selu. Nakon slamanja otpora slabo naoružanih branitelja napadači su civile tjerali van iz podruma prijeteći bacanjem bombi. Nakon izlaska iz skloništa mnogi su od njih odmah ubijeni, najčešće rafalima ili hicima u glavu pred očima sumještana i rođaka. Neke su osobe mučene i ubijene hladnim oružjem, neke su pregažene tenkovima, a ostale se zastrašivalo, maltretiralo, tuklo i prijetilo im smrću. Očevici su poslije isticali pozitivnu ulogu nekih vojnika i oficira JNA koji su nastojali spriječiti ubijanje civila te pustošenje crkava i kuća. Također su tvrdili da su civili ubijani uglavnom nakon prolaska snaga JNA, odnosno dolaska teritorijalaca i pripadnika paravojnih postrojbi. Premda su mnogi napadači imali premazana lica, mještani su među njima prepoznali Srbe iz okolnih sela s kojima su prije rata zajedno radili I družili se. Upravo su pripadnike mjesne TO i paravojnih postrojbi označili kao one koji su najviše ubijali. Teško oštećenu katoličku crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije pobunjeni su Srbi 28. siječnja 1992. oko 10.30 sati velikom količinom podmetnutoga eksploziva razorili do temelja.41 Želeći to sakriti, Komanda 9. korpusa JNA u svom izvještaju Komandi 2. Vojne oblasti u Sarajevu taj podatak negira, ističući da “crkva nije minirana niti je dignuta u vazduh”, nego je oštećena “za vreme izvođenja borbenih dejstava pre 45 dana” kada je “u crkvi bilo jako uporište neprijateljskih (op. a. hrvatskih) snaga”.42 Ostale dvije seoske katoličke crkve teško su oštećene. Dolaskom zatočenih civila iz Benkovca razmjeri tragedije stanovnika Škabrnje postaju sve vidljiviji i strašniji, a hrvatska javnost saznaje o divljačkom ubijanju civila i razmjerima počinjenih zločina pobunjenih Srba, srpskih rezervista i pripadnika JNA u Škabrnji. Osim njih o zločinima u tom ravnokotarskom selu mogli su posvjedočiti i njegovi stanovnici koji su se, nakon okupacije mjesta, nekoliko dana izvlačili prema Sukošanu i Zadru. Već 21. studenoga 1991. pojavljuju se podaci, utemeljeni na svjedočanstvima preživjelih stanovnika sela, da je u Škabrnji ubijeno 27, a u susjednom Nadinu 8 osoba, pri čem se ističe da se o sudbini 14 stanovnika Škabrnje ništa ne zna. Želeći prikriti razmjere počinjenih zločina nad civilnim stanovništvom tih ravnokotarskih sela, mjesna komanda JNA nije htjela dati promatračkoj misiji Europske zajednice, smještenoj u Splitu, dozvolu za posjet Škabrnji i Nadinu. Posredstvom Crvenoga križa između predstavnika zadarskih vlasti i zapovjednika 9. korpusa JNA, general-majora Vladimira Vukovića, dogovoreno je da se tijela ubijenih radi njihove identifikacije prevezu u Zadar. Tijela 28 muškaraca i 7 žena, uglavnom starijih osoba, ubijenih u Škabrnji i Nadinu, pripadnici JNA stavili su u crne plastične vreće koje su 23. studenoga 1991. predali zadarskim vlastima na Musapstanu. Iako su tijela bila unakažena i izmasakrirana, neka i do neprepoznatljivosti, sve su ubijene osobe njihovi bližnji identificirali na Patološkom odjelu zadarskoga Medicinskoga centra. Predaji i identifikaciji tijela nazočili su i članovi promatračke misije Europske zajednice. Dana 26. studenoga 1991. Hrvatskoj strani na Musapstanu predano je još 10 tijela. I sljedećih dana pripadnici JNA nastavili su s predajom tijela ubijenih hrvatskim vlastima, predavši do 28. studenoga 1991. posmrtne ostatke osoba, 41 iz Škabrnje i 7 iz Nadina, od kojih je većina odmah identificirana. Osim jedne osobe koja je pronađena u vojnoj odori, svi su ubijeni bili civili, što potvrđuje i zapisnik ekipe JNA za asanaciju terena iz Benkovca, koju je vodio major Dušan Dragičević. Analizirajući uzroke smrti, liječnici su na Patološkom odjelu zadarskoga Medicinskoga centra zaključili kako su samo tri osobe poginule od granata tijekom sukoba, dok su ostali ubijeni iz neposredne blizine, najčešće vješanjem, strijeljanjem i pucanjem u potiljak dok su osobe ležale na podu, o čem svjedoče i njihove rane u predjelu glave, vrata i potiljka. Okrutnost pobunjenih Srba i pripadnika JNA najbolje pokazuju primjeri Kate Rogić i 95-godišnjega Luke Bilavera koje su, nakon što su ih ubili, još i pregazili tenkovima. Gledajući pojedinačno, gotovo da i nema obitelji u Škabrnji iz koje netko nije ubijen, poginuo ili bio ranjen. Najveće žrtve u škabrnjskom pokolju podnijela je šira obitelj Šegarić čijih je 9 članova ubijeno. Osobito je tragična sudbina obitelji Vice Šegarića. Ubijeni su on, njegova majka i tri sina, branitelja Škabrnje. Posmrtni su ostaci ubijenih stanovnika Škabrnje i Nadina, nakon oslobođenja tih mjesta u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja” (od 4. do 8. kolovoza 1995. godine), prebačeni na njihova groblja. Zgrožena brutalnošću zločina ili, što je vjerojatnije, želeći prebaciti odgovornost za ubijanja na rezerviste i pobunjene Srbe, Komanda 180. Mtbr 9. korpusa JNA zapovijedila je istragu koju je trebao provesti načelnik Organa bezbednosti brigade, major Branislav Ristić. Na osnovi saznanja i u razgovorima s nekoliko pripadnika vojne policije brigade major Ristić doznao je da su civile u Škabrnji ubijali domaći Srbi, pripadnici TO te srpski dobrovoljci iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Tijekom razgovora pripadnici vojne policije brigade, vojnici Dragan Mitrović i Nenad Živanović, koji su nazočili ubojstvima civila, istaknuli su kako bi broj žrtava bio i veći da oni nisu spasili jednu djevojčicu čijega su oca ubili rezervisti.50 U vezi s ubojstvima u Škabrnji, 25. studenoga 1991. major JNA Ristić doznao je da je Goran Opačić, pripadnik specijalne jedinice SJB Benkovac, nekoliko dana nakon pokolja govorio kako su u selu ubijani civili, uglavnom žene, u čem su se ”istaknuli” Vasilije Vidović iz Ilijaša u Bosni i Hercegovini te Ljubiša Vučićević iz Loznice u Srbiji. Vijesti o počinjenim zločinima te slike izmasakriranih tijela izazvale su nelagodu i paniku među civilnim stanovništvom. Pod dojmom zločina u Škabrnji tisuće stanovnika Zadra i prognanika sa zadarskoga područja napustile su grad i pošle prema Rijeci, tražeći sigurnije mjesto za život. Samo je tijekom 21. i 22. studenoga 1991. iz Zadra za Rijeku preko Paga otišlo 6000 ljudi. Do danas su za zločin u Škabrnji pravomoćno osuđeni Jovan Badžoka (10 godina zatvora) i medicinska sestra Zorana Banić iz Zemunika Gornjega (6 godina zatvora). Milan Martić, jedan od vođa pobunjenih Srba, koji je u trenutku masakra u Škabrnji i Nadinu bio ministar unutrašnjih poslova srpske paradržave u Hrvatskoj (tzv. SAO Krajine), pred Međunarodnim je kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu osuđen na 35 godina zatvora, među ostalim i za zločine nad civilima u spomenutim ravnokotarskim selima. Iako je napad bio vođen pod zapovjedništvom JNA, nitko od vrha JNA, zapovjednika 9. korpusa i njemu podređenih jedinica do danas nije optužen pred sudom u Haagu prema zapovjednoj odgovornosti za počinjene zločine.