2. rujna 1991., Berak je pao u ruke velikosrpskog agresora. Uslijedili su strahotni zločini – na popisu žrtava je 46 imena, a sudbina 11 osoba do danas je nepoznata. Berak je jedno od mjesta u kojem su u agresiji na Hrvatsku 1991. počinjeni najteži zločini protiv tamošnjih stanovnika.

Berak je poznat kao mjesto gdje su počinjeni neki od najstrašnijih zločina tijekom Domovinskog rata. Mještani su ubijani na ulici, po kućama, bacani u bunare te mučeni u logoru koji je uspostavljen nakon okupacije sela. Tijekom okupacije hrvatskog Podunavlja seoska crkva Mučeništva sv. Ivana Krstitelja bila je pretvorena u diskoteku koju je vodio jedan od pripadnika zloglasnih Škorpiona.

Ubrzo po okupaciji Hrvati koji su živjeli u selu morali su prihvatiti strogi logorski režim. Obvezno ustajanje za sve koji su ostali bilo je u šest sati ujutro. Slijedilo bi uredno stajanje u stroju, prebrojavanje i zadavanje dnevnih dužnosti. Sa strojnicom o ramenu ispred njih bi šetao šesnaestogodišnji Stevo Perić i od njegova jutarnjeg raspoloženja ovisio bi im čitav dan. Prvi red civilnog stroja činile su žene, a u drugom redu iza njih stajali bi muškarci. Tko bi zakasnio i minutu, za kaznu bi stajao čitav sat u stavu mirno, bez obzira na kišu ili hladnoću. Prvu ovakvu kaznu stajanja iskusila je jadna Ana Gvozdanović, bolesna starica koja je drugog dana zakasnila “čitav jedan minut”. Glavni šef ovoga beračkog logora bio je Miloš Perić, Stevin otac. Drugi njegov
sin Mišo s ostalim je beračkim Srbima bio zabavljen pljačkanjem napuštenih hrvatskih kuća.
 

U prosincu logora više nije bilo. Mjesne vlasti nisu mogle hraniti logoraše te su ih pustili kućama. Stariji ljudi ionako nisu mogli nigdje bježati, a zlostavljanja su bila svakodnevna. U takvim okolnostima mjesne vlasti, odnosno njihovi predstavnici dr. Slobodan Macut i Ilija Vučetić nude Hrvatim da potpišu potvrdu kako sve što imaju ostavljaju SAO Krajini te da trebaju iseliti iz Berka.

​

Sastanku je prisustvovao i oficir JNA koji se usprotivio takvim ultimatumima naglasivši kako se radi o seljacima koji nisu nikom prijetnja. Pušteni su kućama, da bi iste noći s 15. na 16. prosinca 1991. uslijedio je strašan zločin.

Što se dogodilo opisao je Davor Runtić u knjizi Junaci Domovinskog rata nakon što mu je o svemu posvjedočio Hrvat Tadija Mrkonjić kojemu su u kuću upala petorica “Šešeljevaca”: “Imaš li ćebadi u kući?”, pita ga četnik. “Kakve ćebadi?”, u čudu će Tadija. “Čime se pokrivaš po noći, budalo? Imaš li kakvo ćebe?”, Tadija je odmah shvatio da su to deke, pa veli da ima dvije-tri. “Donesi!”.
 

Dok je Tadija odlazio u drugu sobu po deke, zlikovac je istogtrena strgao dimovodnu cijev iznad štednjaka, bacio je na pod i izgazio čizmom. Dim, pepeo i prljavština napunili su čitavu sobu. Dim je pokuljao kroz otvor na samoj peći, počeli su lizati i plameni jezici pa je Tadija uplašen na brzinu pun lonac vode koji je stajao na rubu štednjaka sasuo unutra na vatru. Još veći dim, gusta para i teški smrad napunili su čitavu kuću. Vojnik je mirno uzeo donesene deke koje su dotle ispale iz ruku šokiranog Tadije, puhnuo u svijeću koja je stajala na stolu (jer struje nije bilo) i krenuo prema vratima.

​

“Za pola časa dolazimo praviti pravi račun”, zaprijetio je i otišao sa svojima u mrkli mrak. Tadija je ostao, i on u potpunom mraku, te bojažljivo osluškivao. Čim su odmakli uz ulicu, napušta kuću. Odlazi kući Pere Krajića. Pero se uplašio kad ga je ponovno vidio, pa upozorava Tadiju da su mu priprijetili da će i njega ubiti primi li ikoga od onih koji su bili u logoru. Ipak, makar u strahu, nije “Te su noći najprije mučili, a onda i ubili te u bunar bacili Tunicu Garvanovića i njegovu mamu te Anu Magić”, kaže Mrkonjić. “Čim su tijela pljusnula u vodu, za njima su bacili i bombu.”