ORLOVNJAK
Radi očuvanja trajne uspomene na hrvatske branitelje i civile – žrtve iz Domovinskog rata stradale u pojedinačnim ili masovnim pogubljenjima tijekom velikosrpske agresije , Republika Hrvatska, dostojno je, prepoznatljivim spomen-obilježjem, označila mjesta koja trajno svjedoče o žrtvi podnesenoj u Domovinskom ratu.
Golubica je ponos i tuga. Ponos jer su hrabro branili svoj dom i državu...tuga jer su dali ono najvrijednije što su imali - svoj život. Hrvatski branitelji, civili, još uvijek neidentificirane žrtve, nisu tek slagalica brojeva, za statistiku i usporedbe, oni su Ivan, Kata, Stjepan, Mara, Ante... Najmanje što možemo učiniti jest očuvati uspomenu na sve njih – da se ne zaboravi.
Posjetom ovom mjestu zakoračili ste u sudbinu čovjeka, zakoračili ste u potvrđenu istinu, postali ste dio povijesti koja se ne zaboravlja.
Spomen-obilježje
„Ranjena golubica”
Masovna grobnica
Lokacija masovne grobnice nalazi se na farmi Orlovnjak, s desne strane ceste iz pravca Tenja - Seleš, udaljena cca 15 metara od ceste i cca 2 metra od kanala obraslog grmljem, okomitim na cestu.
1. Masovna grobnica Orlovnjak, ekshumacija provedena 18.02.1997., ekshumirani posmrtni ostaci 3 osobe, identificirani posmrtni ostaci 3 osobe.
2. Na području farme Orlovnjak, također 18.02.1997. godine, izvršena je pojedinačna ekshumacija još dvije žrtve iz Domovinskog rata.
Na spomen obilježju postavljenom 21.09.2005. na oranici u neposrednoj blizini mjesta ekshumacije, navedeni su zbirni podaci o žrtvama ekshumiranim iz masovne i pojedinačnih grobnica. Tako tekst na spomen obilježju glasi;
"U SPOMEN NA 5 HRVATSKIH BRANITELJA I CIVILA POGUBLJENIH 6. LISTOPADA 1991. GODINE U VELIKOSRPSKOJ AGRESIJI NA REPUBLIKU HRVATSKU, HRVATSKI NAROD, RUJAN 2005."
UBIJENI I IDENTIFICIRANI
ORLOVNJAK - MASOVNA GROBNICA
Emil Dujmović
rođ. ----.
Darko Kišurek
rođ. 1972.
Mato Šklebek
rođ. 1943.
ORLOVNJAK - POJEDINAČNE GROBNICE
Stjepan Bartolović
rođ. 1939.
Milan Gajčić
rođ. 1963.
ORLOVNJAK, ZLOČIN BEZ KAZNE
Orlovnjak – pitanje nestalih ključno je za budući suživot
Antunovac je započeo aktivnu obranu upravo na farmi Orlovnjak još u lipnju 1991. godine, kada se nalazio pod kontinuiranim napadima jedinica JNA i srbijanskih paravojski. Nažalost, pod naletima brojčano i u oružju nadmoćnijih neprijatelja, 6. listopada Orlovnjak je pao, a nad civilima i braniteljima koji su na farmi zarobljeni, protivno svim odredbama Ženevske konvencije, izvršen je do tada nezapamćen zločin.
– U ovo vrijeme tijekom dana, trajala je borba za Orlovnjak. Neprijatelj je iz Tenje i Klise granatirao naše položaje na kojem su bila dva voda. Iz Silaša su zaobišli naše položaje i zauzeli dio teritorija. Orlovnjak se mjesecima branio da se neprijateljske snage ne približe Osijeku, pet smo mjeseci štitili Osijek, spasili 15000 muznih krava na farmi, dali sigurnost radnicima – rekao je Stjepan Šerić, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Antunovac-Ivanovac.
Jedan od branitelja Orlovnjaka koji se uspio izvući iz obruča oko opkoljene farme je i tada tek sedamnaestogodišnjak, Ivan Anušić.
"To je bio jako gadan dan. Napalo nas je njih gotovo 300, s 10 do 15 tenkova. Na liniji koju smo branili bilo nas je 24, a tijekom napada, kolega i ja smo bili u rovu. Ispucali smo gotovo svu municiju pa sam krenuo prema barikadi na cesti gdje sam mislio kako se još uvijek nalaze drugi branitelji. Tamo smo zatekao samo jednog dečka koji je s RPG-om čekao tenk, no pokazalo se kako je taj RPG bio neispravan. Počeli smo se izvlačiti, iako smo krenuli prekasno. Do tada su neki naši suborci već bili pobijeni, neki zarobljeni, a četnici koji su nam došli s leđa, iz smjera iz kojega ih nismo očekivali, bili su svuda oko nas.
Točno na mjesto gdje se danas nalazi spomen obilježje, izašao sam na cestu. Htio sam je prijeći, ući u kukuruze i povući se, međutim, ugledao sam dva tenka i transporter koji su dolazili iz smjera Antunovca i bio sam uvjeren kako su to naši. Počeo sam komunicirati s čovjekom koji se s mitraljezom nalazio na tenku, a koji je bio uvjeren da sam srpski dobrovoljac, vikao sam mu da se vrati natrag jer tamo nema više nikoga, a on je razumio da se vrati jer ima još, kako su nas zvali, ustaša. U jednome trenutku, užasnut, shvatio sam kako su to četnici koji su prošli prtenim putem koji je vodio preko tzv. 'Bricinog bunara' i došli nam s leđa. Srećom, na glavi sam imao šljem JNA samo s malim hrvatskim grbom, srpsku automatsku pušku koju sam si zarobio nedugo prije toga, tamnoplavi mornarički vojni džemper i vojne čizme, pa su i oni mislili kako sam pripadnik njihovih formacija koji su bili različito obučeni.
Mitraljezac se okrenuo kako bi pokazao onima iza sebe da se povuku unatrag i dok su se vraćali, ja sam ponovo utrčao u kukuruze. U međuvremenu, kolega koji je bio sa mnom već je otišao i ostao sam sam. Kada su četnici shvatili što se dogodilo, zapucali su po kukuruzima, meci su letjeli na sve strane, doslovno su se zabijali pored mene. Dozivali su me da se predam, ulazili su u red, dva kukuruza, ali nisu išli dalje i oni su se bojali zaći dublje. To je trajalo oko pola sata, a onda su odustali ne znajući jesam li mrtav i nastavili daljnje 'čišćenje'. Napad na Orlovnjak započeo je ujutro u osam sati, pao je oko 11 sati prijepodne, a ja sam se iz okruženja uspio izvući oko pola sedam, navečer. Bili su posvuda, puzio sam gotovo tri sata, a da na toj parceli nije bio posađen kukuruz, ne bih se ni vratio. Ni danas nemam logično objašnjenje kako sam preživio".
Dana 6. listopada 1991. godine, samo tri pješačka voda branitelja, njih ukupno 24 iz Antunovca, Ivanovaca, Vuke i drugih mjesta, satima su odolijevali napadima 12 mehanizirane proleterske brigade JNA, teritorijalaca iz Tenja te četnika i Arkanovaca. U boju za obranu farme Orlovnjak poginulo je i nestalo je devet pripadnika HV-a, civilne zaštite i civila koji su živjeli na farmi. Za njihovu smrt i ratni zločin izvršen nad njima, do danas nitko nije odgovarao.
Mato Šklebek, hladnokrvno pogubljen nakon zarobljavanja. Milan Gajčić stanovao je na farmi i branio je svoj dom. U njemu je i ubijen, snimljen ispod majčine slike, pored kreveta. Na tijelo jednoga od branitelja, tek devetnaestogodišnjeg Darka Kišureka, postavili su njegovu osobnu kartu kako bi pokazali kojega su ustašu pogubili. Toga dana, živ je zarobljen i Ivica Lovrić, mladić, jedva napunio 18 godina. Ni njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.
"Bili smo golobradi, slabo naoružani, neobučeni, ali imali smo srce. Bili smo hrvatski vojnici", reći će jedan od branitelja Antunovca, želeći ostati anoniman.
Izvor (dio 2020.g.): portal dnevno.hr, autor Tanja Belobrajdić
Mogući načini dojave informacija Upravi za zatočene i nestale
Telefonom za anonimne dojave - govorni automat
072/111-111
(Javljanje operatera Uprave - birajte 2
Snimanje poruke - birajte 3)
Pismom
Uprava za zatočene i nestale
Ministarstva hrvatskih branitelja
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
(s ili bez navođenja osobnih podataka pošiljatelja)
Elektroničkom poštom
uzndr@branitelji.hr
(Domovinski rat)
uzn2srpr@branitelji.hr
(Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje)
Osobno u prostorijama Uprave
U slučaju da pri dojavi informacija navedete podatke o sebi ili svom identitetu jamčimo da će Vaši osobni podaci biti zaštićeni.
Sve eventualne troškove vezane uz dojavu informacija nadoknadit će Vam Uprava za zatočene i nestale
MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA
Uprava za zatočene i nestale
Trg Nevenke Topalušić 1,
10 000 Zagreb
telefon: 01/2308-759
telefaks: 01/6195-951
.png){kind=logo}