Dolazak u Vukovar

 

A on je, iako vrlo mlad, imao sve, i snagu i hrabrost, a Domovinu koju je sanjao, volio je neizmjerno. I Žarko i svi mi znali smo da se i Hrvatska i Zagreb također brane u Vukovaru.

 

Prvih nekoliko dana u Vukovaru naše ratište bilo je krvavo Sajmište. Upravo je na Sajmištu zadužio svoj famozni RB (ručni bacač) M57 jednako kao i Kutinčanin Željko Soldo. Naime, mi smo iz Zagreba u Vukovar donijeli nekoliko RB-ova. Zanimljiva je anegdota o tome kako je Žarko uopće upoznao djelovanje RB i zainteresirao se za njega.

Prvo je o RB-u slušao priče od Stjepana i to je bilo inicijalno. Zatim je bio i jedan događaj nešto prije Vukovara, u vrijeme našeg napada na vojarnu na Borongaju. Žarko je bio prisutan u jednoj ludoj akciji koju su tada izveli Jure Mijatović, Željko Soldo i pokojni Ivan Brdar, kada su s nebodera nasuprot „Badela“ RB-om gađali neke objekte u vojarni. Situacija je bila dosta nezgodna, a o njoj u mojoj arhivi postoji i video. Nakon te akcije Žarko je zamolio Soldu da mu pokaže osnovne značajke RB-a, što je ovaj rado učinio. No, tada nije imao priliku pucati iz njega.

Ubrzo nakon toga i nakon pogreba Ante Paradžika krenuli smo za Vukovar.  Dolaskom u Vukovar ničim se posebno nije isticao.
Bio je „samo“ jedan od 58 bojovnika HOS-a, u tome trenutku spremnih položiti život za Domovinu. Što je na koncu 25 naših prijatelja i učinilo. I on među njima. Dali su svoje živote za slobodnu i neovisnu Hrvatsku.

 

Nakon zaduženja RB-a njegov frend iz mladosti Stjepan Dugan, koji je u bivšoj vojsci bio obučen za rukovanje s više vrsta naoružanja, opet ga je malo, ovaj put na Sajmištu, obučavao o upotrebi RB-a. No, ni tada on nije imao priliku pucati iz njega. Kada se je nakon nekoliko dana bitki na Sajmištu ukazala hitna potreba za pomoći i odlaskom u Bogdanovce, Žarko je bio prvi koji se javio Zvoni i meni, da bi on s nama pošao u Bogdanovce, iako je u tome trenutku, ma kako god to izgledalo paradoksalno, sigurnije bilo ostati u Vukovaru. Iz razloga što je Vukovar je imao na tisuće kuća, zgrada i podruma, na stotine ulica i skloništa, a Bogdanovci su imali svega nekoliko stotina kuća i samo dvije prave ulice u obliku nepravilnog križa.

 

Dolazak u Bogdanovce

 

Tada, 30.9.1991. našim dolaskom u Bogdanovce, nastaje legenda o Crvenkapi. I ne samo o njemu nego o svim herojima obrane Bogdanovaca, jer Bogdanovci su jedna posebna priča iz Domovinskog rata. Većim dijelom još uvijek neispričana, najviše zato što su neopravdano u sjeni svog velikog brata, Vukovara. To je priča koja zaslužuje gomile članaka, nekoliko knjiga i više filmova. Priča u kojoj je od tadašnjih ukupno 300-tinjak civila i branitelja poginulo ili teže ranjeno njih čak 250. Priča u kojoj je cijelo selo uništeno 100 posto. Priča je to i o bogdanovačkoj crkvi svetog Križa iz 18. stoljeća od koje nije ostao ni kamen na kamenu.

 

Srijeda 2. listopada 1991. Težak kišni i tmuran dan. Hladno je. Grmljavina i bljeskovi munja. Negdje u našoj blizini čujemo tutanj tenkovskih motora pomiješan sa grmljavinom. Tu su negdje, blizu nas ali ne možemo odrediti gdje su točno. Vidljivost je skoro pa nikakva od guste i hladne kiše koja tako uporno pada. Lagano drhturimo od hladnoće i vlage, ali i od adrenalina koji samo raste. Još uvijek ih ne vidimo iako je zvuk sve jači.

I tada se bljeskovi i gromovi s neba sjedinjuju sa onim zemaljskim. Otvara se pakao. Tako je izgledao naš prvi susret sa 40 tona čelika u obliku neprijateljskih tenkova M-84. Toga teškog dana sve je grmjelo, selo je gorjelo, broj poginulih i ranjenih bližio se brojci od 50 i u jednom trenutku činilo se da je selo palo.

 

Tada, u tom natežem trenutku, ukazuje se Crvenkapa, istinski heroj Domovinskog rata.

 

Nakon nekoliko sati pakla za nas, toga trenutka počinje pakao za našeg neprijatelja. Kada danas vrtim film čini mi se da je to bilo negdje oko podneva. Zvone Ćurković i ja nalazimo se kod trafostanice u centru sela nasuprot crkve i nabrijani čekamo tenkove iz dva smjera. One iz smjera Petrovaca i one bliže, iz pravca Marinaca. Mokri smo do gole kože. Smrznuti. Drhtimo. Osim gomile cigli ostavljenih na cesti, dva mala kanala sa obje strane ceste i te trafostanice, nemamo se gdje skloniti. Kad bi danas birali nikad se ne bi našli baš na toj lokaciji, ali tko je tada mogao birati.

 

U jednom trenutku prema nama od smjera crkve trči taj nasmijani mladić iz Zagreba. Vuče svoj teški RB na koji je već nasađena protuoklopna mina, a na leđima mu je samar sa još nekoliko granata. „Bok, dečki!“ viče Žarko u trku, „ako vi ostajete tu kod trafostanice ja ću po vrtovima iza kuća proći prema kraju sela u smjeru Petrovaca i tamo ću ih čekati“. Mahnemo si i on odlazi tražiti pogodnu metu. Izgledao je tako hrabro i opasno, barem izvana, a još nikad nije opalio iz svog RB-a.

 

Crvenkapin direktni pogodak okreće ratnu sreću. Nama je u tome trenutku adrenalin porastao za 300%.  Iz jedne potpuno izgubljene situacije, mi prelazimo u protunapad. Selo usprkos kiši i dalje gori, gromovi tuku, munje udaraju ali udaramo i mi, no sada više ne gore naše kuće, sad gore neprijateljski tenkovi i transporteri, gori čelik.  Uh, kad se sjetim koji je to „miris“, još i danas mi  draška nosnice.

 

Tučemo mi HOS-ovci, ali tuku i dečki iz „Daltona“ (Vinkovčani iz 3. gardijske brigade), tuku i dečki iz vinkovačke i županjske policije i domaći dečki iz Bogdanovaca.  U slijedećih nekoliko sati bitke uništili smo 12 oklopa i masu pješadije. Sve ono što se kasnije događalo povijest je „Bitke za Bogdanovce“ koja je trajala 40 dana, a koja se nikada ne bi dogodila da Crvenkapa tada nije uništio taj tenk svojim prvim protuoklopnim hicem u životu!

 

Toga dana rođena je naša Bogdanovačka protuoklopna zvijezda!

 

Taj tihi i mirni, vječno nasmijani mladić iz zagrebačke Gornje Dubrave, sa svojim RB-om toga je dana uništio čak 4 tenka M-84, a kasnije, u slijedećih 40 dana, još osam. Danas, kada o Domovinskom ratu znam puno, mogu reći da je samo njih četvero heroja Domovinskog rata pojedinačno uništilo više od 10 tenkova u bliskoj protuoklopnoj borbi.  Sveukupno samo njih četvorica „veličanstvenih“ uništili su skupa preko 50 oklopa. Marko Babić, Andrija Marić, Žarko Manjkas Crvenkapa i jedini danas živ među njima, Zdenko Horvat. O našim suborcima i prijateljima Marku i Andriji javnost ponešto zna, dok se o Zdenku i Žarku piše i govori nešto manje. Naravno nezasluženo, no tome smo krivci mi, živi svjedoci.